Filijale koje se nalaze u sklopu rimokatoličke župe Valpovo su: NARD, ŠAG i VINOGRADCI.

Na ovoj stranici možete se upoznati sa vjerskim životom na filijalama, ali i saznati više podataka iz bogate povijesti sela, stanovništvu, školstvu, kome su crkve posvećene, crkvenom inventaru... 

 

  

 
 

 Šag, Nard, Vinogradci

 

 


NARD

Povijest sela


Najstariji naziv ovoga naselja nalazimo još davne 1470. godine i 1481. godine, pod imenom Narth/Naarth, koje je bilo u posijedu velikaša Morovića, zatim Gereba i Perenjia.  Ime naselja, potječe možda od riječi Nart-na rtu koji je nastao od nanosa rijeke Drave. U vrijeme ratova s Turcima, 1687. godine selo je bilo napušteno, a 1699. godine vratili su se žitelji na svoja ognjišta. Prije dolaska Turaka postojalo je selo Nova Skela, koje je nastalo poslije oslobođenja od Turaka. Ime je dobilo po skeli koja je služila za prijevoz preko Drave u Ugarsku. Godine 1687. godine prešla je preko te skele carska vojska iz Ugarske da oslobodi Valpovo od Turaka.
Nalazi se u sjeveroistočnom pridravskom dijelu Valpovštine, a nastalo je na kontaktu terasne nizine s naplavom ravni između Valpova na zapadu, Šaga na jugu i Petrijevaca na istoku. Selo je bilo izloženo poplavama koje su obično nastale uslijed naglog topljenja snijega u proljeće. Nard pripada u stara podravska naselja, kao i Marjančaci, koja su se u svojoj jezgri održala bez obzira na borbe koje su bile vođene s Turcima. S valpovom je ovo selo povezano asfaltnom cestom na udaljenosti od 5,4 km.

Stanovništvo
Od 1721. Godine, Nar je bio u sustavu valpovačkog vlastelinstva. Prema popisu iz 1885. Godine Nard je imao 86 kuća i 510 stanovnika (katolika 467, pravoslavnih 38, protestanata 3 i židovi 2. Najviše stanovnika je bilo 1931. Godine 750, a 1991. Godine bilo je 608, od toga Hrvata 541.

Školstvo
Prije 1914 godine Nard nije imao školu. Seosku mladež obučavali su u pisanju i čitanju stariji ljudi. Ne zna se kada je školska zgrada podignuta kao jednorazredna i kasnije dvorazredna škola. Danas SELO Nard ima u selu osnovnu školu.


Crkva Sv. Katarine, djevice i mučenice
Sveta Katarina aleksandrijska (lat. Catharina, grč. Aikaterine) rođena je u Aleksandriji(Egipat). Potječe od ugledne plemičke obitelji. Legenda kaže da je u snu vidjela Djevicu Mariju kako drži na rukama dijete Isusa. Željela je postati Isusova službenica. Ta joj se želja ostvarila tek poslije njezinog krštenja, kada joj se Isus pojavio u snu i uzeo je za svoju nebesku zaručnicu. Stavio joj je na ruku prsten i ona ga je nosila do kraja života. U to vrijeme rimski car Maksimin II. Je progonio kršćane. Stolovao je u Aleksandriji. Katarina je odlučila posjetiti cara i odvratiti ga od njegovih namjera. Održala je sjajan govor. Na to je car pozvao najčuvenije filozofe i mudrace da pokušaju pobiti njezinu nauku. Međutim Katarina je svojom rječitošću i razumnošću obratila filozofe i mudrace na kršćansku vjeru, što je razbjesnilo cara, pa ih je dao smaknuti, a Katarinu je bacio u tamnicu želeći je glađu natjerati na pokornost. Međutim anđeli su joj donosili hranu, a ona je uspijela obratiti na kršćanstvo carevu ženu i njezinu pratnju. Na to je car odredio smrtnu kaznu za sve kršćane osim Katarine. Zanesen njezinom ljepotom ponudio joj je da bude njegova žena i carica, što ona odbije. Nakon toga bila je vezana između četiri kotača optočena oštricama, da ju se razdere na komade. Dok se presuda izvršavala, uništio je snažan plamen s neba sva četiri kotača. Nakon toga krvnici su joj odrubili glavu.
Kao Kristova zaručnica i zaštitnica djevojaka, Katarina je jedan od omiljenih motiva umjetničkog stvaranja renesansnih slikara.
Njezina je oznaka kotač s oštricama, nosi krunu kao znak kraljevskog podrijetla, palminu granu kao simbol pobjede i mač kao oružje mučeništva. Zbog velike učenosti katkada ju slikari slikaju s knjigom u ruci.
Crkva u Nardu je danas posvećena upravo ovoj svetici, Sv. Katarini, djevici i mučenici. Crkva datira još iz 1815. godine. Sagrađena je uz pomoć baruna Gustava Prandau. A prva crkva koju su mještani podigli bila je drvena i omazana blatom, posvećena također istoj svetici i blagoslovljena 1754. godine.


Sakralni iventar(crkva, kipovi, slike, križevi, groblje, mrtvačnica)
U crkvi se nalaze tri kipa: kip Sv. Katarine u sredini oltara, oko 1 metar visine, rad je to Marina Mikića,, samoukog majstora, kip je napravljen iz gipsa, 1950. godine.; zatim ima kip Srca Isusova i kip Majke Božje Lurdske. Slike: zavjetna slika Sv. Valentina i slika sv. Leopolda Mandića, te Sv. Nikole Tavelića i Sv. Antuna Padovanskog. U crkvi su još postavljene slike križnoga puta(14) koje se nalaze s obje strane. Crkva posjeduje još i sakristiju, u kojoj je smješten regal s crkvenim i liturgijskim potrepštinama. U crkvi zvonarica obavlja svoju dužnost, prema već ustaljenim običajima toga mjesta, kao što je to i u svim drugim filijalnim crkvama, župe Valpovo.
Selo ima i groblje s mrtvačnicom koja je sagrađena 14. veljače 1994. godine. U selu postoje i četiri podignuta križa: prvo na prostoru pored crkve, drugo na ulazu u selo pored ceste koja vodi iz Valpova, treće prema selu Šag i četvrto na groblju. Selo nema kapelica. Križ pored crkve je obnovljen i podignut je od mještana ovoga sela 200. Godine, na slavu Božju.

 


Slavljenje crkvenog goda
Crkveni god se slavi 25 . studenog za Sv. Katarinu i 14. veljače na dan Sv. Valentina, je zavjetni dan sela, kada mještani ovoga mjesta imaju i klečanje.  
Po običaju ovoga sela, za vrijeme svete mise muškarci se nalaze na koru i u sakristiji, a djeca, djevojke i žene u glavnoj lađi crkve, ispred oltara.
Crkva Sv. Katarine, zaštitnice sela, teško je stradala u domovinskome ratu (1991. i 1992. godine). Na crkvi u granate uništile ulazna vrata, krovnu konstrukciju i stakla, a oštećena je i unutrašnjost. Odmah je pokrenuta akcija radi obnove. Prvi i najveći donator je bila obitelj Mihalović iz Hamburga.

 

 


 

 ŠAG

 

Povijest sela

Prema mađarskim izvorima prvi feudalci iz 1251. godine i 1266. godine bili su sinovi baruna Mikloša; Salamon, Mikloš i Vajda. Na posijedu je postojala crkva s tornjem visine 100 metara, građena od kamena i mlin. Od 1281. godine spominju se feudalci Šagi Benedek i Rendi Tamas. Staro selo nalazilo se 2 km udaljeno prema zapadu od pustare Šag. Od 1397. godine bilo je ondje naselje Siget u vlasništtvu valpovačkog vlastelina kneza Ivana Morovića. Danas je Siget rudina. Iduće naselje Merčinci spominje se od 1698. godine s imanjem Šag i zidanom crkvom koja je opustjela. Nakon odlaska Turaka na tom području naselolo se 15 obitelji bosanskih Hrvata i stanovnika iz susjednih sela. Njihov broj se povećao s još 10 doseljenika iz okolice. Usmena predaja kaže, da je na lijevoj obali Karašice bilo Staro Selo-Bostan.

Stanovništvo

Stanovnici su živjeli u obiteljskim zadrugama od 15 do 20 i više članova. Zbog poplava Karašice stanovnici su se preselili na današnju lokaciju. Stara lipa i uz nju drvena crkva gdje se nedjeljom i praznikom poslije svete mise održavala igranka uz svirku gajdaša, bilo je to omiljeno mjesto za stanovnike ovoga sela. Spominje se ovdje još i zidana kuća za svratište putnika, a bilo je vlasništvo Hermana Hartmana, stara preko 260. godina. Selo Šag nalazi se u istočnom dijelu Valpovštine u donjem poplavnom području koje je nastalo zbog visokih voda Karašice, koje teku njenim koritom iz gornjih predjela. Nakon prokopavanja gatskog kanala 1882. godine, nije bilo više tako čestih poplava, kao prije.

Školstvo

Nižu pučku školu stanovnici su podigli vlastitim sredstvima 1913. godine s učiteljskim stanom u prizemlju i učionicom na katu. Prva učiteljica je bila Vilka Tačković, zatim Stjepan Holik, Matija Luks i drugi. Danas selo Šag ima sagrađenu novu osnovnu školu, za niže razrede.


Crkva Sv. Bartola, apostola

Sveti Bartol (lat. Bartholomaeus - Bartolomej) jedan je od Isusovih dvanaest apostola.
Ime Bartolomej potječe od aramejske riječi "bar-Tôlmay" što znači Talmajev (Ptolomejev) sin. U Novom zavjetu, spominje se Natanael. Smatra se, da je to drugo ime apostola Bartola. U to vrijeme, kod Židova neki ljudi bili su poznati pod dva imena. Spominje se kao Bartolomej u popisu apostola. Na početku Djela apostolskih, naveden je među apostolima, koji su nazočili Isusovom uzašašću na nebo. U Evanđeljima po Marku, Mateju i Luki, Bartol se spominje u društvu s apostolom Filipom, dok je u Evanđelju po Ivanu, uz Filipa naveden Natanael (smatra se da su Bartol i Natanael ista osoba). U istom Evanđelju opisan je početni susret Isusa s Filipom i Natanaelom, u kojem je Natanael prvo bio skeptičan, a zatim je priznao Isusa kao Sina Božjega i kralja Izraela (Iv 1,45-51). Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao "pravog Izraelca u kojem nema lukavstva", dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka [1]. Na kraju Ivanova Evanđelja, Natanael je jedan od učenika, kojima se Isus ukazao na Tiberijanskom jezeru nakon uskrsnuća.
Euzebije Cezarejski piše kako je apostol Bartol, nakon Isusova uzašašća na nebo, otišao na misijsko putovanje u Indiju, gdje je ostavio kopij
u Evanđelja po Mateju. Po nekim drugim spisima, naučavao je i u Mezopotamiji, Partiji, Likoniji itd. Smatra se, da je zajedno s apostolom Judom Tadejem, donio kršćanstvo u Armeniju. Armenska apostolska Crkva smatra ih svecima zaštitnicima. U 13. stoljeću sagrađen je manastir sv. Bartola na mjestu, gdje se smatra da je umro mučeničkom smrću. Manastir se nalazi u jugoistočnoj Turskoj. Mučen je na vrlo okrutan način. Ogulili su mu kožu i odrubili mu glavu. To je ovjekovječio Michelangelo u Sikstinskoj kapeli prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.

Relikvije sv. Bartola u starom vijeku promijenile su više mjesta. Bile su u Siriji pa na Liparskim otocima, zatim u gradu Beneventu, dok ih car Oton II. nije odnio u Rim gdje su i danas u svetištu sv. Bartola. Dio relikvija je u Frankfurtu i u katedrali u Canterburyiju u Engleskoj.
U Šagu se danas nalazi crkva Sv. Bartola, apostola, koja datira još iz 1800. godine. I ona je kao crkva u Nardu, podignuta uz pomoć baruna Gustava Prandau. Prvu crkvu ovoga sela mještani su podigli još 1752. godine. Prva crkva je bila manja, drvena i omazana blatom.


Sakralni inventar (crkva, kipovi, slike, križevi, groblje, mrtvačnica)

U crkvi se nalazi lijepa oltarna slika sv. Bartola i dva kipa: kip Srca Isusova i kip Gospe Lurdske. U Crkvi se nalaze i slike sv. Nikole Tavelića i Sv. Leopolda Mandića, koje datiraju iz 1949. godine, te 14 slika križnoga puta. Crkva ima dva zvona, a zvonar uredno obavlja svoje uobičajene dužnosti, po običajima ovoga mjesta. Groblje se nalazi na kraju sela, prema selu Petrijevci, a mrtvačnica je podignuta 1983. godine.

Slavlje crkvenog goda

Mještani sela Šag i ova filijalna crka slavi svoj crkveni god na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza.

 


 


VINOGRADCI

 

 

 

 

 

Povijest sela

Od Valpovačke tvrđave prema zapadu Vinogradci su udaljeni oko pola sata hoda. Ono je uvijek bilo selo. Stanovnici su oduvijek, kao i danas bili seljaci katoličke vjere.
Vinogradci se ubrajaju u stara podravska sela zajedno s Marjančacima, Nardom i drugim selima. Prije dolaska Turaka bili su u vlasništvu knezova Morovića, Gereba, Perenjia i obitelji grofova Drašković, kojima su podmirivali svoje obveze. U selu je bilo 5 kuća, a čitav posijed se dijelio na tri selišta pa se sultanu plaćalo godišnje tri, a kasnije od 4 do 8 forinti. Zadnji sultan je bio Karalija. Krajem 17. stoljeća u vrijeme borbi za oslobođenje od Turaka, selo je bilo napušteno. Stanovnici su se sklonili u valpovačku tvrđavu. Do povratka na svoja ognjišta došlo je između 1695. i 1701. godine. Do ponovnog napuštanja sela došlo je 1703. godine za vrijeme ustanka Franje Rakocija, unuka nesretno poginulog hrvatskog bana Petra Zrinskog, protiv cara Leopolda. Ustanak je bio ugušen, a stanovnici su se vratili svojim kućama. Od 1687. godine Vinogradci su bili pod upravom Bečke dvorske komore, a od 1721. godine u vlasništvu baruna Petra Prandaua.

Stanovništvo

Prema vlastelinskom popisu iz 1885. godine bilo je 49 kuća sa 290 stanovnika Hrvata, katolika, a po zanimanju 4 zanatlije i 134 poljoprivednika. Od 1857. do 1981. godine bilo je u početku 275 pa zatim 457, 344, a 1991. godine 282 stanovnika. Vinogradci su se smjestili u zapadnom dijelu Valpovštine na prostoru između riječice Vučice i Karašice. Misli se da je selo dobilo ime po vinogradima kojih je nekada bilo mnogo više, i to na prisojnoj strani uzvišenja kod groblja. Od Valpova selo  je udaljeno 5, 1 kilometar.

Školstvo

U selu se nalazi područna osnovna škola s razrednom nastavom. Učenici od 5. - 8. razreda odlaze u matičnu školu « Ivana Kukuljević», u Belišće. Od 1928. godine u selu postoji i D V D.

Prva crkva u Vinogradcima posvećena dvojici učenika koji idu u Emaus

Po prvi puta u vizitacijama od 1782. godine, koje su zapisivane filijala Vinogradci imaju malu drvenu crkvu omazanu blatom, izgrađenu prije 27 godina. Po tome Vinogradci su svoju prvu crkvu izgradili 1755. godine. Izgradio ju je vjerni narod, blagoslovljena je i posvećena u čast dvojice učenika koji idu u Emaus. Crkva je bila u lošem stanju (1782. godine), a tako da je prijetila svojim urušavanjem, dali su je zatim popraviti. Zaštitnik crkve se slavio na Uskrsni ponedjeljak, a misa se držala još i na godišnje klanjanje koje je bilo 9. studenog. Crkva je imala samo jedan oltar i jedno blagoslovljeno zvono koje je visilo u drvenom zvoniku ispred crkve. Ovdje nije postojala niti kapelica, niti kip, niti je imalo vlastito groblje, već su se umrli vjernici pokapali na valpovačkom groblju zvanom tada Križevci. Stanovnici ovoga mjesta skloni su prema svetim stvarima, blagdane su točno držali, marljivo su pohađali bogoslužje, dužno su obavljali uskrsnu ispovijed i pričest. Kod njih nije postojalo nika
kve zloporabe niti izgreda.

Na sljedećim vizitacijama vizitatori zapisuju kako je 1810. godine spomenuta crkva, zbog lošeg stanja,  zatvorena,a druga se nije mogla odmah podići.

Crkva Sv. Kraljice Krunice

U Vinogradcima se danas nalazi područna crkva Kraljice sv. Krunice, iz 1914. godine. Krunidba Bogorodice ikonografski je predočena kako nakon uznesenja živi u nebeskoj slavi, koja je izražena simboličnim aktom krunidbe. U ikonografiji je Bogorodica prikazana kako sjedi s desna Kristu, koji je blagoslivlje, ili kako je kruni anđeo ili Krist, ili Bog Otac, ili Sveto Trojstvo. Kao pratnja glavnom motivu krunidbe u prizoru sudjeluju anđeli-trubači, korovi anđela ili sveci, zaštitnici crkve ili mjesta za čiju su crkvu bili izrađeni.

Sakralni iventar (crkva, kipovi, slike, križevi, groblje, mrtvačnica)

 

Crkva ima oltarnu sliku svete Kraljice Krunice s Isusom i sv. Dominikom. Zatim slike sv. Antuna Padovanskog, sv. Jurja, mučenika, Srca Isusova i Srca Marijina, te 14 slika postaja križnoga puta i križ misija iz 1984. godine. Crkva ima dva zvona, a zvonar u ovome mjestu obavlja svoje dužnoti prema običajima mjesta kako je to već ustaljeno. Pored Crkve nalaze se jedan križ, drugi na početku groblja i treće u polju prema selu Gorica. Groblje se nalazi na početku sela, a mrtvačnica je sagrađena i blagoslovljena na Dušni dan, 2. studenoga 1994. godine.

* o postavljanju križnog puta i svetim misijama izdana je povelja koju je potpisao tadašnji župnik dr. Đuka Marić. « Prema ovlasti koja mi je povjerena od Biskupskog ordinarijata iz Đakova, dana 2. ožujka 1960. godine, podigao sam ja dolje potpisani križni put sa svim pripojenim oprostima uz to mjesto. Sve je učinjeno po pravilima, koje je propisao Zbor Oprosta 10. svibnja 1742. godine. Sve to ovjeravam i potvrđujem svojim vlastitim potpisom i župskim pečatom.» U Valpovu, dne 9. ožujka 1960. gtodine, dr. Đuka Marić, župnik.

Slavlje crkvenog goda

 

Crkveni god se slavi prve nedjelje u listopadu po odluci pape Leona XIII. Inače se slavi 7. listopada.