Dragi vjernici,

 

u želji da vam ponudimo zanimljivo štivo koje će obogatiti vaš vjerski život, nudimo vam u "Duhovnom kutku" slijedeće sadržaje:

 

Korizma - vrijeme posta i obraćenja

Sveti Ivan don Bosco: Život i poslanje

Duhovna zvanja

Došašće (latinski: Advent)

Krist Kralj

Povjerenje u Boga… blagoslov molitve

Život Ivana Pavla II.

Pobožnost Devet Prvih Petaka

Isus ozdravitelj

Blažena Marija Propetog Isusa Ppetković

Prigodne molitve i propovijedi


 

Promatrajući medije kao posljedicu povijesno-znanstvenog procesa po kojem čovječanstvo “napreduje sve više u otkrivanju i bogatstava i vrijednosti što ih krije sve što je stvoreno“ , Crkva je često izražavala svoje uvjerenje da su ona, kako je ustvrdio Drugi vatikanski koncil, “zapanjujući izum tehnike” koji već sada mnogo čini u pogledu zadovoljavanja čovjekovih potreba, a može činiti još i više.



“Crkva u njima gleda ‘darove Božje’ koji će po providnosnom Božjem naumu povezati međusobno ljude bratskom svezom, da se slože s njegovom spasiteljskom voljom.”

pastoralni naputak o sredstvima društvenog priopćavanja “Communio et progressio”, objavljen 1971.


Promatrajući sredstva društvenog priopćavanja, u tom svjetlu, otkrivamo da ona “mnogo pridonose odmoru i naobrazbi i širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva.”


Crkva prema sredstvima društvenog priopćavanja ima dvojak cilj.
- poticanje njihova pravilnog razvoja i pravilnog korištenja za razvoj čovjeka, pravde i mira
- za unapređenje društva na mjesnoj, nacionalnoj i općoj razini u svjetlu općeg dobra i u duhu solidarnosti.


MOGUĆNOSTI I IZAZOVI

“Komunikacija koja se zbiva u Crkvi i po Crkvi bitno se sastoji od naviještanja radosne vijesti Isusa Krista. Ona je navještaj evanđelja kao proročke i oslobađajuće riječi koja je upućena ljudima našega doba; ona je usred radikalne sekularizacije svjedočenje za božansku istinu i za transcendentnu sudbinu čovjeka; ona je usred sukoba i podjela odluka za pravdu i solidarnost sa svim vjernicima u službi zajedništva među narodima, nacijama i kulturama.”

To je nužno za djelotvorno komuniciranje s ljudima, osobito s mladeži, koja je prožeta iskustvom te nove tehnologije, ali također da bi se tom tehnologijom bolje koristilo.

 

Sredstva društvenog priopćavanja pružaju važne dobrobiti i prednosti:
- “donose vijesti i izvješća o vjerskim događajima, idejama i osobama.
- Ona su prenosioci evangelizacije i kateheze.
- Iz dana u dan pružaju nadahnuće, ohrabrenje i mogućnost sudjelovanja u bogoslužju osobama vezanim uz kuće ili ustanove.
- Taj sustav omogućuje ljudima izravni i neposredni pristup važnim vjerskim i duhovnim izvorima –velikim bibliotekama, muzejima i bogoslužnim mjestima, dokumentima Učiteljstva, spisima otaca i naučiteljâ Crkve i stoljetnoj vjerskoj mudrosti.

 


 

Korizma - vrijeme posta i obraćenja

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu, koja ove godine pada 13. veljače, u Katoličkoj crkvi započinje korizma, četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji.

Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.
Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.
Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.
U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koje su prikupili u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica. (kta)

 


Sveti Ivan don Bosco: Život i poslanje
spomendan 31. siječnja
 


Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.
Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju." Gisbert Kranz, koji je majstorski opisao don Bosca, primjećuje: "Ovdje se posve elementarno očituje poriv da se pozitivno utječe na divlje dječake."
U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu." Od takvoga stava morao bi imati nešto zapravo svaki kršćanin. Ako je za njega njegova vjera stvarno izvor zdravoga nutarnjeg života, ako ona za njega znači neizrecivo obogaćenje njegova bića, ako ljudima želi dobro, ne bi li u sebi morao osjetiti potrebu da im govori o snazi i bogatstvu što iz nje proistječu? Na posljednjem sudu Krist će nas sve pitati za djela ljubavi prema bližnjemu, za gladne koje smo nahranili, za žedne koje smo napojili, za gole koje smo zaodjenuli, za bolesne koje smo pohodili. Ne zaboravimo, ipak, da ta djela ljubavi postižu svoj najviši stupanj na duhovnoj razini.
Trebamo pomagati ne samo onima koji trpe na tijelu, već i onima koje muči neutaživa glad i žeđ za istinom. Njih treba da okrijepimo istinama naše vjere. Onima koji su bespomoćno izloženi napastima života moramo pomoći vjerom da se obuku u novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu. Onima koji su postali robovi svojih strasti moramo pomoći da vjerom dođu do slobode djece Božje. Tko je bolestan na duši, trebamo ga uputiti na sakramente vjere koji dijele zdravlje i život. Svi mi imamo dužnost da onu vjeru koja je postala naše najveće dobro donesemo i drugima, bilo osobno ili pomažući rad svećenika i misionara. I sve to moramo činiti ne samo kao najviši oblik djelotvorne ljubavi, već iz zahvalnosti i ljubavi prema Onome u kojem nam se na ovoj zemlji očitovala Božja dobrota i čovjekoljublje i za koga je njegov preteča Ivan Krstitelj oduševljeno izjavio: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29).
Mislimo da je život don Bosca bio divno ostvarenje svega toga. Sav njegov odgojni rad oko mladeži, osnivanje Salezijanske družbe i Družbe sestara Marije Pomoćnice, sav njegov spisateljski rad imao je kao svrhu priopćiti svima dobra koja proizlaze iz vjere. On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: "Želio bih se približiti svojim drugovima da ih oduševim za religiozne stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine." Posljednja činjenica bila je, na žalost, odviše istinita, jer tada još nije bilo opće školske obveze, a talijanski je kler onoga vremena, kako tvrdi Gisbert Kranz, započinjao dušobrižništvo tek s odraslima. Svećenici se nisu bavili maloljetnicima. Mladi Ivan Bosco sam je to na sebi bolno iskusio pa se požalio svojoj majci: "Kad bih ja bio svećenik, radio bih drukčije. Približio bih se mladima i pozvao ih k sebi. Pokazao bih im svoju ljubav i radost. Davao bih im dobre savjete, govorio prijateljske riječi. Nikad ne bih za njih bio nepristupačan. Ne bih samo čekao na njih, već bih ih sam nagovorio."
Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: "Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!"Polubrat ga je znao i zlostavljati. Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.
Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije. Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga." Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.
Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo. Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.
Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države. Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje. U svojim ustanovama odgajao je dječake prema takozvanoj preventivnoj metodi. Takav je odgoj zasnovan na načelima koja su prožeta evanđeoskim smjernicama, vjerom, ljubeznošću, a ne omalovažavaju ni posve naravna i razumska sredstva. Veliku ulogu u odgoju igra u Don Boscovu sustavu ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.
Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda. Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije. U Hrvatsku su došli Don Boscovi salezijanci nakon I. svjetskog rata. Pozvao ih je u Zagreb dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, da preuzmu vodstvo konvikta u Vlaškoj ulici. Svoj rad su započeli godine 1922., a kasnije su postupno otvarali svoje domove. Godine 1929. otvorili su omladinski dom u radničkoj četvrti Knežija u Zagrebu. Zatim su pokrenuli svoje glasilo Salezijanski vjesnik preko kojeg su okupili suradnike i prijatelje Don Boscovih ustanova. Između g. 1930. i 1940. otvorili su nove domove u Splitu, Podsusedu, Donjem Miholjcu. Ratne i poratne godine zaustavile su taj polet. Ipak kao nekim čudom u to je vrijeme podignuta crkva Marije Pomoćnice na Knežiji. Hrvatski salezijanci imaju sada svoju samostalnu provinciju koja ima sjedište u Podsusedu, predgrađu Zagreba. Kuće za odgoj podmlatka imaju u Rijeci, Prvić Luci i Zagrebu. Lijepo rade u pastoralnom radu po župama, u katehizaciji, a napose vodeći pučke misije.
Don Bosco, njihov utemeljitelj, umro je godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Salezijanska družba jedna je od najbrojnih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!

 


 

Duhovna zvanja

U našoj župi ovaj tjedan koji je pred nama moliti ćemo na poseban način za nova duhovna zvanja iz naše župe, a u nedjelju, 27. siječnja je u župi dan molitve za duhovna zvanja.
Tada će na svim misama biti bogoslovi đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa i njihovi poglavari koji će predvoditi mise i molitve.


Zašto i naš sin ne bi bio svećenik?


Svake se godine jedna nedjelja obilježava kao »Svjetski molitveni dan za zvanja«. To je poziv na molitvu za one koje Bog poziva na redovnički život, posebno na svećeništvo. Taj je dan i prigoda da razmislimo o svojoj roditeljskoj ulozi: kako možemo pomoći svojoj djeci da čuju Božji poziv i da na njega odgovore?


Obitelj, kolijevka zvanja

Uvijek je Bog onaj koji zove, ali on zove diskretno, kao »prosjak koji kuca na vrata«. Da bi naša djeca mogla čuti Božji poziv, pozornost im se mora usmjeriti na ovo pitanje: kakav naum Božja ljubav ima za mene? Ako ih odgajamo u skladu sa svojim osobnim naumom, ako im kažemo: »Htjeli bismo da budeš liječnik… da preuzmeš imanje… da se oženiš, itd.«, ponašamo se kao radiopostaje koje ometaju signale manje snažnih postaja. Sprječavamo ih da čuju što Bog od njih traži.
Božji naum je naum ljubavi. Bog zove iz ljubavi, a mi mu iz ljubavi odgovaramo. Obitelj je povlašteno i nezamjenjivo mjesto na kojem se otkriva veličina ljubavi. Gledajući roditelje kako se vjerno ljube, živeći svakodnevnu zahtjevnost bratske ljubavi, djeca uče – ne samo razumom nego cijelim bićem – da ljubav nije nejasan osjećaj, više ili manje prolazan, nego slobodna i zahtjevna odluka koja traje i koja obuhvaća cijelog čovjeka: ljubi se srcem, razumom i tijelom.
Bog nas poziva da mu odgovorimo u slobodi. Ne postaje se svećenik ili redovnica iz obveze, nego iz osobne odluke donesene u potpunoj slobodi. Bog hoće sinove, a ne robove. Bez slobode nema prave ljubavi, a sloboda se odgaja. »Osoba se ostvaruje življenjem slobode u istini. Ljubav se ne smije shvatiti kao sposobnost da se činibilo što; ona znači sebedarje. Još više: znači unutarnju stegu dara. U pojmu dara nije sadržana samo slobodna inicijativa subjekta nego i dužnost. Sve se to ostvaruje u ‘zajedništvu osoba’. Eto nas u samom srcu obitelji.«
Dobar svećenik najprije je dobro izgrađen čovjek. Sigurno je da Bogu ništa nije nemoguće i da se milost katkad iskazuje na čudesne načine u pogrješno izgrađenim, čak potpuno neuravnoteženim osobama, poput divnog cvijeta koji raste na isušenoj zemlji. Svi pak vrtlari znaju da je berba to bolja što je bolja zemlja. Bog sije, ali mi moramo pripremiti zemlju. Ako je zemlja bogata, dobro obrađena, dobro pripremljena, sjeme ima sve mogućnosti da donese stostruk plod.
Dobar je svećenik sretan što je muškarac, a dobra je redovnica sretna što je žena. Ne posvećuje se svoj život Bogu u svojevoljnom celibatu iz straha ili zbog odbacivanja seksualnosti. Naprotiv, što bolje shvaćamo ljepotu seksualnosti u Božjem naumu (koja se ne svodi na »genitalnost«), to više shvaćamo veličinu posvećenog celibata. Na tom je području uloga obitelji ključna. »Tijekom adolescencije«, piše jedna redovnica, »gledajući svjedočanstvo ljubavi i nježnosti svojih roditelja, bila sam uvjerena da je brak vrlo lijep i dobar. U obitelji smo mnogo razgovarali o ljubavi i o seksualnosti«.


Želimo li doista da bude svećenika?


»Zahvalni smo Gospodinu što je od nas htio učiniti svoje službenike«, piše Ivan Pavao II. prigodom pedesete obljetnice svojega svećeničkog ređenja. »Zahvalni smo i ljudima, posebno onima koji su nam pomogli da dođemo do svećeništva, i onima koje je Božja providnost stavila na put našega zvanja. Svima zahvaljujemo, počevši od roditelja koji su za nas bili mnogostruki Božji dar.«
Bog će možda i nekog od naših sinova pozvati na svećeništvo. Na nama je da mu damo mogućnost da taj poziv čuje i da na njega odgovori.
Želimo li doista da bude svećenika?
Ako živimo u nekom velikom gradu, moguće je da i ne trpimo od manjka svećenika. Možda smo za vrijeme odmora ipak imali priliku izbliza vidjeti na kakve poteškoće nailaze mnoge župne zajednice, posebno na selu. Te poteškoće imaju i svojih pozitivnih posljedica, posebno zato što potiču laike da u potpunosti preuzmu odgovornosti koje proizlaze iz krštenja i potvrde. Pa ipak, koliko god laici bili sposobni i odani, nikad ne će moći zamijeniti svećenike. Najljepše i najgorljivije nedjeljne službe bez svećenika nikad ne će vrijediti koliko najjednostavnija misa.
Jesmo li spremni prihvatiti da Gospodin zove na svećeništvo jednog – ili više naših sinova?
Imamo li dovoljno povjerenja u njega, vjerujemo li da će nam u danom trenutku dati sve potrebne milosti da bismo mu na konkretan način, s radošću, bez navezanosti i bez nasilja nad samim sobom, prikazali svojega sina? Mislimo li na budućnost svoje djece u duhu potpune raspoloživosti, želeći za njih najbolje, što znači vršenje Božje volje, pa makar ona ne bila uvijek (ili često!) u skladu s našim osobnim načinom gledanja na stvari?
Da bi naša djeca mogla doista slobodno odgovoriti na Božji poziv, važno je da ih ne pritišćemo teretom svojih ljudskih ambicija… u kojem god smjeru one išle. Tko je bio odgojen s idejom da će biti »pekar kao njegov otac«, oklijevat će odgovoriti na poziv da ne bi razočarao oca. Ima s druge strane ljudi koji žele da im sin bude svećenik pa to stalno ponavljaju (»Uvijek smo sanjali da ćemo imati sina svećenika!«), ali to nije pravedno, i može čak opasno umanjiti njegovu slobodu izbora.
Gospodin je onaj koji zove, ali čovjek odgovara. Drugim riječima: Gospodin sije malo sjeme zvanja na svećeništvo, a mi moramo obrađivati zemlju da bi sjeme proklijalo i raslo u najboljim uvjetima i da bi donijelo ploda. U tome je naše roditeljsko poslanje: kao odgojitelji, mi smo poput vrtlara koji obrađuju i gnoje zemlju, čupaju korov i odstranjuju kamenje. To konkretno radimo kad djeci dajemo sve ono što će im pomoći da se izgrade. Crkva treba svećenike koji će biti doista odrasli, solidni, uravnoteženi, zadovoljni svojim muškim identitetom, koji su spremni živjeti u svijetu kakav jest. Milost ne dokida narav. Odgajati svećenike sutrašnjice ne znači samo naučiti ih moliti. To znači i pomoći im da budu ljudi sa stavom, dobro ih izgraditi.


Kako u obitelji govorimo o svećenicima?


Djeca – pa i ona najmanja – slušaju i pamte što govorimo u nevezanim razgovorima oko stola. U katoličkim obiteljima dosta se često govori o župniku ili o kojem drugom svećeniku, ali ne uvijek na pozitivan način. Naši opravdani zahtjevi u odnosu na kler prečesto se izražavaju u obliku više ili manje žustre kritike: »Trebali bi uraditi ovo, trebali su učiniti ono…« Kako će naši sinovi poželjeti postati svećenici ako je u njihovoj obitelji svećenik uvijek predmet ogovaranja? Kako da imaju volju postati svećenici ako neprestano kukamo nad problemima Crkve i nad teškim životom svećenika, zaboravljajući da je svećeničko zvanje (kao i svako drugo zvanje) poziv na sreću?
Povjerimo sve to Gospodinu u molitvi. Molitva nas ne oslobađa od obveze da djelujemo, ali ostaje primarna. Bog sam naučit će nas – svojim tihim načinom – kakve svećenike želi za svoju Crkvu: svete svećenike, sigurno… Ali koga i koliko? Njegove misli nisu naše misli. Nije riječ o tome koliko nam svećenika želi dati, nego koje nam svećenike želi dati, kada i kako bude htio. Za to smo mu potrebni mi. Budimo sigurni da će nam u izobilju dati dar razlučivanja i potrebnu snagu za svakodnevno odgajanje svećenika sutrašnjice.

* Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”)


Došašće (latinski: Advent)


Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje
…!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.



Krist Kralj

U nama je pomiješano dobro i zlo. Svoje djelovanje čovjek može iskoristiti na dobro, a može i okrenuti na zlo. U patnji čovjek može biti hrabar, odvažan, dobiti nove kreposti i pobijediti smrt i trpljenje, ali može se okrenuti negativno, početi mrmljati, samosažalijevati se, vikati, sve oko sebe vrijeđati i uništavati samog sebe. Istu sudbinu u nama ima i vlast. Vlašću može netko služiti drugima, ili može druge porobljivati. Vlast netko može uzeti kao autoritet kojim čuva svoj narod, izgrađuje njegovo bogatstvo i stvara zakone koji će voditi k sve većem blagostanju i miru. Ali vlašću se može čovjek poslužiti tako da uzme oružje, vojsku i policiju u svoje ruke, te napravi strahovladu, drugima zabrani da govore što žele, zaustavi slobodu među ljudima. Majka ima vlast nad djetetom, ali ne da njime vlada, nego da nad njim bdije, da ga čuva, štiti, liječi, da ga brani od svega što ga može napasti. U majci vlast postaje ljubav. Otac može tako voljeti svoju obitelj da se brine kako bi ona sve imala, on može tako naređivati u kući da svi disciplinirano zajednički jedni drugima služe, može svojim autoritetom pomoći da djeca disciplinirano uče, da se nauče pobjeđivati lijenosti, strasti i nemarnosti, te tako njegova vlast postaje vlast ljubavi. Liječnik vlada bolnicom i pacijentima, ali ne da se pacijenti osjete podčinjenima, nego je to vlast nad njihovim bolestima, to je vlast ozdravljenja. Učitelj ima vlast nad djecom u školi, od njih može zahtijevati da pišu domaće zadaće i da budu dobri u školi. Policajac ima vlast na ulici da čuva mir i red, da stanovnici kraj njega budu sigurni, te stoga nitko njegovu vlast ne osjeća kao strahovladu. No, ako je tiranski režim u nekoj zemlji, tada policajac nije čuvar slobode i discipline, nego on čuva režimske ljude od naroda. Tada je njegova vlast negativna, on prijeti i ubija, i ljude zarobljava, umjesto da oslobađa. Dok je vladar dobar, njegova vladavina bit će sigurno na slobodu i blagostanje ljudima. Ako vladar postaje zao, onda on ima potrebu da sebe brani od drugih, tada će zloupotrijebiti vlast i ljudi će ga morati slušati, ne zato što je on kompetentan da im naredi, nego zato što on želi pokazati vlast i tiranstvo.
Drugačija je vlast neprijateljskog vojnika prema našem narodu, a drugačija vlast našeg vojnika prema našem narodu. Naš vojnik oslobađa naš narod, neprijateljski vojnik zarobljava. Ista je moć oružja i autoritet vlasti u jednih i drugih, a ipak velika razlika u vršenju vlasti. Drugačije će policajac čuvati djecu u igri, a drugačije će čuvati lopova ili zločinca da ne naškode djeci. Djeci je on znak i vlast slobode, zločincu je on znak prijetnje i neprijateljstva.
U povijesti su brojni kraljevi bili blagoslivljani od naroda, neki su u katoličkom svijetu bili uvršteni u kanon svetaca, drugi su bili vrlo plemeniti i stvarali mir, neki su čuvali doista slobodu narodu i stvarali kulturni napredak. No, bilo je brojnih kraljeva i careva u povijesti koji su bili tirani, koji su terorizirali svoj narod, koji su bili agresori, napadali tuđe zemlje i tuđe narode te ih zarobljavali i porobljavali. No, bilo je drugih koji su se povlačili s tuđega i stvarali pravdu, te ljubeći svoj narod njime upravljali prema blagostanju i miru.
Katolička crkva slavi svetkovinu Krista Kralja. No, ljudi imaju različita iskustva vlasti i autoriteta. Ako su ljudi doživljavali zle kraljeve, ako su vlast svojih roditelja i bližnjih doživljavali kao ropstvo, tada im govor o Isusu kao kralju stvara strah, oni imaju prema njemu averziju, njega se boje i ne mogu vjerovati da ih voli. Ako je netko doživljavao kako ga autoritet roditelja ljubi i pomaže, ako ga nitko nije ugnjetavao niti mu oduzimao slobodu, tada će mu riječ o Kristu Kralju donijeti još veće povjerenje, sigurnost i blagostanje.
Isus Krist može biti samo dobrohotan Kralj. Njemu pripada svaki čovjek. On je svakoga od nas stvorio i on je za sve nas dao život. On ne treba ljude za neku svoju korist, ne treba ljudsku slavu da bi postao slavan kao vladar i gospodar. On ne može izgubiti vlast, nitko ga ne može ugroziti, te stoga ne treba vojsku koja bi ga čuvala od naroda, ljudi ili bilo kojeg drugog kralja. On jedino može biti strog prema onima koji čovjeka napadaju, koji čovjeka ne vole ili ga žele zarobljavati. Jer čovjek je njegovo milje, on je njegova posebna privilegirana ljubav. Bog čovjeka neizmjerno voli i čezne da s njime druguje. Stoga govor o Kristu kao kralju može čovjeku samo pomoći da se osjeća sigurnim, da se ne boji ni grijeha, ni pakla, ni neprijatelja, da se ne plaši ni vlastitog straha, ni smrti, ni patnje, ni bolesti, jer Krist nad svima vlada. Čovjek se ne mora bojati ni svih prijetnji suvremenog zagađenja prirode, ni ratova ni masakriranja, ne mora se bojati niti sudnjega dana niti propasti svijeta, jer Bog nad svime time suvereno vlada. Lik Krista Kralja stoga želi u ljude unijeti povjerenje, sigurnost, radost i slobodu da žive i da se svestrano razvijaju u životu. Sve ljudske vlasti više ili manje zarobljavaju, samo Božja oslobađa.
 
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"


Povjerenje u Boga… blagoslov molitve


Na Očevom srcu ste svi na sigurnom kada vas zemaljske muke natjeraju da u Njemu nađete utočište. Uvijek ste bliže vječnosti, kad zaronite u duboku molitvu i kada se obraćate/u dvoje razgovarate sa Ocem, Koji je uvijek spreman utješiti i uspraviti slabe i posrnule koji Mu se vjerno povjeravaju.

Na Spasiteljevim riječima bi se trebali jačati: ‘Molite, i bit će vam dano … kucajte, i bit’ će vam otvoreno i zato možete uvijek radosnog srca kročiti kroz život, jer nad vama bdi Jedan Koji vas čuva, samo ako se sa povjerenjem prepustite Njegovoj Božanskoj zaštiti. To je ono što ljudima fali, svijest vjerovanja u Boga, stajanja pod Gospodinovom zaštitom. Zbog toga morate patiti na zemlji, jer uz tu vjeru u uvijek radu pripravnost Božju da vam pomogne, život na zemlji bi vam predstavljao puno manje muke i brige … dok god se iz sveg srca molite niste napušteni, možete se bezbrižno prepustiti Očevoj ruci vodilji i ne trebate se strašiti.

Tek kad ste se probili do čvrstog povjerenja u Boga, bit će vam dodijeljen i mir duše, jer to ide jedno s drugim. A Gospodin vam je tako često dokazao Svoju ljubav i dobrotu … kako samo možete u nju uvijek nanovo posumnjati … jer upravo to i činite kad dopuštate dnevnim brigama da vas pritišću (deprimiraju). Dignite samo sa vjerom vaše ruke ka Gospodinu … i vaše će brige biti uklonjene od vas, zauvijek. I kada se osvrnete na kraju svojih dana bit će vam jadno/žalosno što ste se premalo povjeravali Spasitelju.

Puno biste više mogli postići, kad bi ste se stalno povezivali s Njim Čija ljubav vrijedi/pripada svima … neprestano vas opominje i želi zaposjednuti vašu dušu … da se skroz okrene samo Njemu … ali vi ljudi tako slabo slušate taj poziv-opomenu. Inače ne bi mogli ići s mukom i jadom kroz život. Radosni i s lakoćom ćete podnositi i u svim mukama će vas unutrašnji glas tješiti i prebrodit ćete samo ako uvijek gledate gore ka Spasitelju.

U tvome srcu, drago dijete, ljubav i povjerenje u Spasitelja moraju biti toliko usađeni, da sa sjajem u očima možeš podnijeti sve što ti Otac pošalje … što ti koristi za napredak. Ako ti treba utjeha, izmoli je od Oca, i On će te poslušati … ali ne okreći svoje srce od Njega, od Koga ti jedino dolazi pomoć. Štiti se od mutnih, bezbožnih misli pomoću molitve … iskreni/usrdni vapaj Ocu daje ti Njegovu milost, sama ta veza sa Njim izbavlja te iz zarobljeništva mračnih sila … jer svaka nevoljna misao … svaki pokret (u smislu osjećaja) lišen ljubavi je djelovanje istih tih sila.

Ali najjače oružje protiv toga je uvijek molitva. Ta ne možete primiti dovoljno blagoslova molitve (ili ‘ne morate se bojati da ćete pretjerati sa konzumiranjem blagoslova molitve’) … da bi primili svu tu milost, dovoljno je žarko usrdno moliti Oca Koji Svoju djecu nikada ne ostavlja.

I zato, ne dozvolite da prođe niti jedan dan, bez da ste se iskreno/usrdno (na ovaj način) preporučili Ocu … tada ste zaštićeni od svih utjecaja zla, prebrodit ćete sve (neprilike) i djelovat ćete u čast Božju. Amen.

Bertha Dudde, br. 235, 23 Prosinac 1937


Život Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II. 264. je papa, odnosno 263. Petrov nasljednik. Karol Józef Wojtyła, izabran za Papu 16. listopada 1978., rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske, koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a otac, niži vojni časnik, 1941.
Nakon završetka studija na višoj školi "Marcin Wadowita" u Wadowicama g. 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kada su nacisti zatvorili sveučilište g. 1939. mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici "Solvay" kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.
Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja "Rapsodijskog kazališta" koje je također djelovalo u tajnosti.
Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.
U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962. - 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije "Gaudium et spes". Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.
Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika - Ivan Pavao II.
Za vrijeme svog pontifikata Ivan Pavao II. bio je na 104 apostolska putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju bio je 100. apostolsko putovanje Ivana Pavla II. Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Tomu treba pribrojiti i Papine knjige "Prijeći prag nade" iz 1994., "Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva" iz 1996. i "Rimski triptih" iz 2003.
Prema podacima Tiskovnog ureda Svete Stolice, do 21. veljače 2002. Papa je u tijeku svoje papinske službe predvodio 131 svečanosti proglašenja blaženim na kojima je proglasio 1.282 blaženika te 43 svečanosti proglašenja svetima proglasivši 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Predsjedao je i na 6 plenarnih skupština kardinalskog zbora. Od 1978. do danas sazvao je 15 skupština biskupske sinode: 6 općih redovitih (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu opću izvanrednu (1985.) i 8 posebnih skupština (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., 1998. [2] i 1999).
Niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija srijedom sudjelovao je do sada više do 16 milijuna hodočasnika, ne ubrajajući u to posebne audijencije i vjerska slavlja. Samo u tijeku Velikog jubileja 2000. u Rim je hodočastilo više od 8 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Ukupno, s Papom se u Vatikanu ili na njegovim međunarodnim putovanjima, u kojima je prešao udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca, susrelo više od 300 milijuna ljudi. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju. Dovoljno je podsjetiti na 38 službenih posjeta i drugih 650 audijencija ili susreta s vođama država kao i 212 audijencija i susreta s premijerima raznih država.
Papa Wojtyła je utemeljio institut "Ivan Pavao II." te institut "Populorum progressio" za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladeži.
Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja u 21,37 sati. U času smrti Ivana Pavla II, koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

OZDRAVLJENJA PO ZAGOVORU PAPE IVANA PAVLA II

Na prvu obljetnicu smrti pape Ivana Pavla II, devetogodišnji Poljak iz Gdanjska došao se pomoliti na njegov grob u Vatikanu. Dječak je bolovao od tumora. Roditelji su ga pred grob doveli u kolicima jer nije mogao hodati. Nakon što se pomolio i izašao iz Bazilike sv. Petra, dječak je prohodao. Roditelji su ga gledali s nevjericom.
Ozdravljenje poljskog dječaka posljednje je čudo po zagovoru pape Ivana Pavla II. U samo četiri godine papa je uslišao molitve tisuće vjernika. Njegov grob svakodnevno obilazi 20.000 ljudi, a deseci tisuća darova, zahvala i fotografija svjedoče o veličini jednog od najomiljenjijih papa u povijesti Crkve. Mnoga čuda i milosti poljski papa učinio je još za svog života, no većina njih bila su poslije njegove smrti. Čudesna ozdravljenja, pronalazak posla, rješavanje problema s neplodnošću i mnoge druge milosti doživjeli su vjernici diljem svijeta.
Bog čini čuda, a ne ja. Ja molim. To je tajna, ne vraćajmo se više tom pitanju - rekao bi skromno papa Ivan Pavao II.
Kongregacija za kauze svetaca već proučava čudo po zagovoru pape Wojtyle: ozdravljenje 45-godišnje francuske časne sestre, čije ime se čuva u tajnosti. Časna sestra, potvrdili su liječnički nalazi, potpuno je ozdravila od Parkinsonove bolesti, od koje je bolovao i Sveti Otac. Proces beatifikacije Ivana Pavla II pokrenuo je Benedikt XVI, dva mjeseca nakon njegove smrti.
Na papinu sprovodu vjernici su govorili “Santo subito!”, tražeći da se poljskog papu odmah proglasi svetim. Svetac, znao je reći, nije bezgrešan čovjek, nego je svetac onaj tko zna uzeti Boga za ruku i izvući iz sebe svu ljepotu i dobrotu. Ivan Pavao II već je za života postao svet. Svojom skromnošću i ljubavlju nalazio je put u srca ljudi diljem svijeta.

MOLITVA ZA ZADOBIVANJE MILOSTI ZAGOVOROM SLUGE BOŽJEG PAPE IVANA PAVLA II

O, Sveto Trojstvo, zahvaljujemo ti što si Crkvi darovao papu Ivana Pavla II te je u njemu zasjala nježnost tvoga očinstva, slava Križa Kristova i sjaj Duha ljubavi. Pouzdajući se sasvim u tvoje beskrajno milosrđe i u Marijin majčinski zagovor, on nam je pružio živu sliku Isusa, dobrog pastira, i pokazao da je svetost, kao najviši oblik redovitog kršćanskog života, put kojim možemo postići zajedništvo s tobom. Daj nam, njegovim zagovorom, po tvojoj volji, milost što je molimo, nadajući se da će on uskoro biti ubrojen u broj tvojih svetih. Amen.

Litanije bl. Ivanu Pavlu II.

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!
Blaženi Ivane Pavle II, moli za nas!
Ivane Pavle II, Veliki Papa...
Ivane Pavle II, namjesniče Kristov na zemlji...
Ivane Pavle II, nasljedniče svetoga Petra...
Ivane Pavle II, poglavaru Crkve dvadesetog stoljeća...
Ivane Pavle II, koji si uveo kršcanstvo u treće tisucljeće...
Ivane Pavle II, koji si bio potpuno predan Gospi u znaku «Totus Tuus»...
Ivane Pavle II, ljubitelju svete krunice...
Ivane Pavle II, zagovorniče ekumenizma...
Ivane Pavle II, hodočasniče u Marijanska svetišta...
Ivane Pavle II, marljivi apostole...
Ivane Pavle II, navjestitelju Evanđelja...
Ivane Pavle II, poslušan poticajima Duha Svetoga...
Ivane Pavle II, navjestitelju Božjega milosrđa...
Ivane Pavle II, čuvaru crkvenog nauka...
Ivane Pavle II, apostole Drugog vatikanskog koncila...
Ivane Pavle II, apostole Euharistije...
Ivane Pavle II, apostole bolesnika...
Ivane Pavle II, apostole suvremenih medija...
Ivane Pavle II, učitelju istine...
Ivane Pavle II, prijatelju malenih...
Ivane Pavle II, prijatelju mladih...
Ivane Pavle II, osnivaču Dana mladih...
Ivane Pavle II, hrabri propovjedniče...
Ivane Pavle II, neustrašivi proroče...
Ivane Pavle II, neumorni putniče...
Ivane Pavle II, koji si praštao neprijateljima...
Ivane Pavle II, uzore kršćanima...
Ivane Pavle II, zagovorniče sretne smrti...
Ivane Pavle II, uzore umiranja...
Ivane Pavle II, primjeru svetosti...
Ivane Pavle II, ljubitelju siromaštva...
Ivane Pavle II, proglasitelju svetaca i blaženika...
Ivane Pavle II, glasniče ugnjetenih...
Ivane Pavle II, veliki u trpljenju...
Ivane Pavle II, zagovorniče svih naroda kod Boga...

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Moli za nas blaženi Ivane Pavle II
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se!
Bože, koji si blaženog papu Ivana Pavla Drugog postavio za Pastira svoje Crkve, daruj nam da po Njegovom zagovoru hrabro ispovijedamo svoju vjeru, ljubimo Crkvu Katoličku, njegujemo posebnu pobožnost prema Majci Crkve te da jednom po njegovu zagovoru dospijemo u Kraljevstvo nebesko. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.


Pobožnost Devet Prvih Petaka


DVANAEST OBEĆANJA SRCA ISUSOVA


Koncem XVII. stoljeća božanski je Spasitelj odabrao redovnicu Margaretu Alacoque (Alakok). Mnogo puta joj se sam ukazao i učio je kako treba štovati njegovo Presveto Srce, dao joj upute i zapovijed kako da proširi tu pobožnost. U jednome ukazanju Isus je rekao: »Moje Božansko Srce je tako puno ljubavi prema ljudima da nije više u stanju zadržati taj plamen. Pomozi mi da plamen moga Srca obasja sve ljude i dadne im potrebne milosti.«
Godine 1675. došlo je do važna ukazanja u kapeli Pohođenja. Margareta ugleda Isusa koji joj naloži neka se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede blagdan Srca Isusova. Iako je bila izložena najvećim protivljenjima i okrivljavanjima, sa svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu.
Ljubav prema Presvetomu Srcu Isusovu, posve naravno, potiče i u našemu srcu želju i nastojanje da svoje srce uskladimo s njegovim Srcem. Time pobožnost Srcu Isusovu postaje najuzvišenija i najdjelotvornija škola kršćanskoga posvećenja i svetosti. To je ujedno i glavni plod te pobožnosti. Uz taj nadnaravni plod pobožnosti obvezao se Spasitelj da će štovatelje svoga Presvetog Srca obasuti i s mnogim drugim nadnaravnim i naravnim milostima. O njima govore ova »Obećanja Srca Isusova«.
Isus ih je više puta i u raznim zgodama očitovao sv. Margareti Mariji, a ona ih je u svojim spisima zabilježila. Kasnije su ta obećanja sabrali pa ih nabrajaju obično dvanaest. Iz njih proizlazi da Isus obećava onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.


1. DAT ĆU IM SVE MILOSTI KOJE SU IM POTREBNE U NJIHOVU STALEŽU

Sve što postoji na ovome svijetu ima svoj konačni cilj: mala vlat trave i velik krošnjat hrast, mala riječna ribica i strašna morska neman, grumenčić koji gazimo prolazeći putem i masivne planine. Savršeno nam je jasno da i čovjek ima svoj konačni cilj i svoj poziv. Bog je naredio čovjeku da vlada nad svom zemljom, da je sebi podloži i nad svakim stvorenjem pod nebom. Bog je još nešto učinio: pozvao je čovjeka na svetost. Svakoga čovjeka bez iznimke. Obdario ga je slobodnom voljom, pokazao mu siguran put do sebe i sretne vječnosti. Rekao je: ako želiš, možeš izabrati taj put i ići njime, ali možeš izabrati i drugi put – svoj vlastiti.
Vidimo koliko je povjerenja Bog imao prema čovjeku kada ga je obdario slobodnom voljom. Ipak, ta velikodušnost može se pretvoriti u tragediju ako čovjek izabere krivi put. Baš tada kada se ljudi nađu na raskrižju Božjega i vlastitog puta, Krist se pojavljuje pred njima, pokazuje svoje Srce i daje jamstvo: »Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.«
Kada je Krist dao to obećanje, sigurno je mislio ne samo na zvanje u braku, samoći, ovome ili onom zanimanju. Mislio je i na redovničko i svećeničko zvanje. U svakome staležu ili zanimanju potrebna nam je milost, odnosno Božja pomoć za dobro izvršavanje svakodnevnih obveza.
Ovim obećanjem Krist je ljudima »dao riječ« da ih neće ostaviti na putu za koji je rekao da je siguran.

2. UNIJET ĆU MIR U NJIHOVE OBITELJI
Na svijet dolazimo u obitelji, a tijekom života prolazimo u zajedništvu s drugima. Trebali bismo često zahvaljivati Bogu što smo se rodili u katoličkoj i vjerničkoj obitelji. Stoga smo odgovorni jedni za druge: roditelji za djecu, a djeca za roditelje, ne samo u materijalnome, već i u duhovnom smislu, u stvarima koje se odnose na vjeru i Boga. Imamo obvezu uzajamne molitve. Znamo kako se dugo sv. Monika molila za svoga sina sv. Augustina. Osim molitve trebamo svojim bližnjima davati dobar primjer u svakodnevici. Govoreći drugim riječima, obitelj je »mala Crkva« u kojoj se surađuje i živi s Bogom.
Promatrajući obitelj iz neposredne blizine vidimo da često nije tako. Mnogo je posvađanih obitelji u kojima vladaju zloba, mržnja, psovka, sablazan, alkoholizam i drugi poroci. U takvim obiteljima Bogu nema mjesta. Tamo je on suvišan. U njima ima mjesta za sve drugo, ali ne i za Boga, a same obitelji često nemaju snage vratiti se na pravi put. Zato Isus ovim obećanjem jamči: »Unijet ću mir u njihove obitelji.« Bog, koji je sama Ljubav, može dati i daje takvu sigurnost pa se na njega možemo osloniti bez rizika.

3. TJEŠIT ĆU IH U SVIM NJIHOVIM PATNJAMA
Što su bol i patnja znamo jako dobro iz vlastitoga iskustva ili promatrajući druge. Trpljenje je nerazdvojna stvarnost u životu svakoga čovjeka i susrećemo se s njima na svakome koraku. Kada se govori o boli, misli se na tjelesno trpljenje. Patnja se pak odnosi na duhovno trpljenje, uzrokovano grijesima i udaljavanjem od Boga. U Evanđelju se nalaze mnogi primjeri kada Isus ozdravlja ljude koji trpe na tijelu i duši. Sjetimo se barem nekih prizora: ozdravljenje deset gubavaca, uzetoga, slijepca od rođenja, žene koja je bolovala od krvarenja, susret s javnom grješnicom, obraćenje Marije Magdalene, milosrdni pogled upućen Petru koji ga izdaje i dr. Isus nikada nije prošao ravnodušno pokraj čovjeka patnika. Suosjećao je s ljudima koji su prema njemu pružali sklopljene ruke.
U novije vrijeme i pred našim očima tako je činio Ivan Pavao II. On je bio svjestan što su bol i patnje u čovjekovu životu jer je i sam mnogo trpio. Bolesnike je držao najvećim blagom i blagoslovom Crkve. Za svojih apostolskih putovanja svijetom Svetomu je Ocu često nedostajalo vremena da se posveti diplomatima, novinarima i političarima, ali uvijek je odvojio dovoljno vremena za susret s patnicima na tijelu i na duši.
Isus nije zaobišao patnike ni u svojim obećanjima. Obećao je da će im biti lijek i liječnik: »Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.« Svećenici i redovnici koji se svakodnevno susreću s bolesnicima po bolnicama svjedoci su njihove velike radosti kada susreću Isusa u svetim sakramentima. Ponekad se događa da su napušteni od svih, čak i od najbližih, ali znaju da ih Isus nikada neće napustiti. U zajedništvu s njim lakše im je nositi križ trpljenja.

4. BIT ĆU IM SIGURNO UTOČIŠTE ZA ŽIVOTA, A OSOBITO NA ČASU SMRTI
Ljudski život često je izložen različitim opasnostima. Tisak, radio i televizija svakodnevno donose izvještaje o ratovima, ubojstvima, nesrećama na radu, na cestama i moru. Česti su i slučajevi iznenadnih smrti uzrokovanih bolestima. Uistinu je tako. Unatoč golemu i brzu razvoju grana privrede, medicine i tehnike, čovjek današnjice u mnogim situacijama ostaje bespomoćan. Liječnici izjavljuju da je medicina u nekim slučajevima nemoćna i da je potrebno »čudo« i intervencija odozgor. Bolesnici to savršeno razumiju. Štovateljima Srca Isusova koji su teško bolovali gotovo uvijek je preko usana prolazio strjelovit zaziv: »Srce Isusovo, u tebe se pouzdajem, neću biti izgubljen na vijeke.« Uistinu, može li Bog, koji je sama Ljubav i koji se u potpunosti predao za nas do ludosti Križa i u euharistiji, izigrati naše pouzdanje? Zacijelo ne.
Moramo biti svjesni da je naš život izložen još jednoj opasnosti, strašnijoj od bolesti, tjelesnoga trpljenja, pa čak i od smrti. Ta opasnost je gubitak Božjega života – posvećujuće milosti – u duši. O toj stvarnosti odluka ovisi isključivo o nama samima. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove: bolest, trpljenje, pa čak ni smrt, ali imamo slobodnu volju i radi grijeha možemo izgubiti posvećujuću milost. To je najveća opasnost koja vreba na svakoga čovjeka.
Isus koji savršeno poznaje ljudsko srce želi nam pomoći. On, koji je Bog, stvorio je i oblikovao ljudsko srce i nitko bolje od njega ne poznaje naše srce. Dolazi nam u susret riječima: »Bit ću im sigurno utočište za života.« Znamo dobro da o našoj vječnosti odlučuje posljednji tretnutak našega života. Stoga Božansko Srce jamči svojim štovateljima: »Bit ću im sigurno utočište u času smrti.«

5. IZLIT ĆU OBILJE BLAGOSLOVA NA SVE NJIHOVE POTHVATE
Svaki je čovjek velika tajna. Živi u svojemu, često zatvorenim za druge, svijetu. Naši pradjedovi su govorili da je potrebno s nekim pojesti vreću soli da bismo ga upoznali. Ne jednom roditelji ne poznaju dovoljno svoju djecu, kao ni djeca roditelje. Ne poznaju se do kraja oni koji zajedno žive u ovomu ili onom društvu. Svatko ima svoj nutarnji svijet u kojemu živi, radi i prebiva.
Svatko od nas trudi se u životu postići neki cilj. Djetetu će to biti igračka, učeniku uspješno završen razred ili škola, studentu završetak studija, mladiću ili djevojci sretna ljubav i osnivanje obitelji, ocu obitelji napredak u poslu i bolja zarada, dobrim roditeljima osiguranje budućnosti njihove djece…
Naš život je jedna velika nada, veliko iščekivanje, put koji vodi nekome cilju. Loše je ako to nije ravan put, nego vijugavi putovi i slijepe ulice. Da, često na svojemu putu nailazimo na različite poteškoće i brige, ne jednom smo sami krivi zbog njih, ali nekada ne ovise o nama. Svakodnevno se hrvamo s njima. Čini nam se da ta borba prekoračuje naše snage i mogućnosti pa nas to obeshrabruje. Tražimo pomoć od drugih, prijaznih nam ljudi. Vjernici očekuju pomoć "s visina". Naručuju svetu misu moleći Boga za blagoslov, zdravlje i potrebne milosti. Kada je Isus svojedobno "diktirao" svoja obećanja sv. Margareti Mariji Alacoque, mislio je i o svakodnevnim brigama onih koji su se pouzdali u njegovo Božansko Srce i njemu se predali. U jednomu od svojih obećanja poručio je: "Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate."
Kada u našemu životu tražimo rješenje najsloženijih stvari i problema, tražimo najutjecajnije posrednike, takve koji u danome mogu najviše učiniti. Kod toga nemojmo zaboraviti da imamo najpouzdanijega "Posrednika" koji reče: "Ja sam Put, Istina i Život." U potpunosti se pouzdajmo u njega i napominjimo mu: "U tebe sam, Srce Isusovo, položio svoju nadu i neću se postidjeti nikada."

6. GREŠNICI ĆE NAĆI U MOME SRCU IZVOR I BESKRAJNO MORE MILOSRĐA
Ovo se obećanje tiče neposredno svakoga čovjeka. Jer tko je od nas ljudi bez grijeha? Sjetimo se sljedećega evanđeoskog prizora: pred Isusa su doveli ženu koja je uhvaćena u bludništvu. Židovi su je nastojali kamenovati. I što čini Isus? Obraća se onima koji su je doveli pred njega i govori: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen." Nadalje, saginje se i prstom po pijesku ispisuje njihove grijehe. Kada su svi otišli, Isus upita ženu: "Gdje su ovi, zar te nitko ne osudi?", a žena odgovori: "Nitko, Gospodine." Tada joj Isus odgovori: "Ni ja te ne osuđujem – idi i od sada više nemoj griješiti." To je samo jedan od mnogobrojnih primjera Božjega milosrđa u Evanđelju. Uostalom, nigdje u Svetome pismu nećemo naći rečenicu u kojoj piše da je Isus nekoga od sebe odbacio, otpisao ili zaboravio. Naprotiv – kako pjevamo u jednoj od crkvenih pjesama Srcu Isusovu – "Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar Pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, da ga ništa ne zadesi zlog".
U našemu vremenu pobožnost Božanskoga milosrđa s pravom povezujemo s objavama sv. Faustine. Ona su na neki način produžetak i prisjećanje na obećanja koja je Isus u 17. stoljeću dao sv. Margareti Mariji Alacoque.
Vraćajući se spomenutome obećanju, čini se da je Isus ipak mislio na ljude koji žive u stanju teška grijeha. Znamo da srce svakoga čovjeka čezne da bude voljeno i da voli druge. Jadni su oni koji ne vole Boga. Iz toga nužno proizlazi da ne vole ni drugoga čovjeka, svoga bližnjega. Često su tome svjedoci svećenici i redovnici koje služe vjernicima u sakramentu svete ispovijedi. Nerijetko život u takvu grijehu i stanju duše vodi ludilu, očaju i samoubojstvu. Istodobno, Krist stoji pred tim dušama otvorena Srca i obećava: "Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa." To je plod beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti Križa, a ljubi nas i svakodnevno u otajstvu euharistije. Trpio je i umro za naše grijehe, za svaki grijeh koji smo učinili i koji ćemo učiniti do kraja života. Zato njegovo milosrđe ne poznaje granice. Uistinu, Isus nam želi oprostiti svako zlo, ako ga za to molimo. Svakome čovjeku upućuje riječi izgovorene javnoj grešnici: "Ja te ne osuđujem – idi i od sada nemoj više griješiti."

7. MLAKE ĆE DUŠE POSTATI REVNE
Netko je lijepo rekao da su poslovice narodna mudrost. Čini se da dvije poslovice otkrivaju misao sedmoga obećanja koje je Isus dao Margareti Mariji: "Reci s kime se družiš i reći ću ti kakav si" i "S kim se družiš, takav si". Ako se družiš s ljudima s ruba društva, koji zloupotrebljavaju alkoholna pića, uzimaju drogu, robuju porocima, koriste se vulgarnim jezikom, reći ću ti da si sličan njima. I obrnuto: ako prebivaš u Božjemu društvu, misliš na molitvu, svetu misu nedjeljom i blagdanom, svetim sakramentima, prakticiraš pobožnost prvih petaka, postaješ sličan njemu.
Često se roditelji, koji bez sumnje imaju velika životna iskustva, boje za svoju djecu da ne upadnu u loše društvo; i imaju pravo. Jednako tako jednostavni ljudi, koji susretnu svećenika u civilu, nakon kratka razgovora zaključuju: "Gospodine, vi ste svećenik." Upitani: otkuda to znaju, ne umiju odgovoriti, ali često su u pravu.
Srce Isusovo je blago, ponizno i puno ljubavi. Ni na što nas ne prisiljava. Zlo uvijek na sebe privlači pozornost, bahati se i veoma se nabacuje. Svatko od nas ima slobodnu volju kojom nas je Bog obdario, mora izabirati. Uostalom, cijeli naš život je neprestano biranje između dobra i zla. Isus nas potiče na to da u život krenemo s njim. Dajući ovo obećanje: "Mlake će duše postati revne", rekao je o sebi: "Ja sam Put, Istina i Život." Možda će to biti križni put, no zacijelo ispravno izabran.

8. REVNE ĆE SE DUŠE UZDIĆI DO VELIKE SAVRŠENOSTI
Uvriježeno je mišljenje među ljudima da je simbol ljubavi srce. To je istina jer volimo srcem. Koliko je o toj temi napisano knjiga, stihova, pjesama, naslikano slika, snimljeno filmova. Majke nerijetko govore da ih boli srce kada vide da njihova djeca žive loše jer su upala u loše društvo. Također govore kako im se srce raduje kada vide radost svoje djece.
Među ljudima ljubav je veoma različita. Zna biti licemjerna i lažljiva; može se samo glumiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Ljubav može biti prava, iskrena, s potpunim predanjem voljenoj osobi. Također, može se voljeti sama sebe, ali u drugoj osobi. Mladi nekada govore: "Marina voli Josipa" ili: "Sanja voli Marka." Takva osoba zapravo voli sebe, a ne nekoga drugog. Međutim, prava i istinska ljubav je potpuno posvećenje drugoj osobi. Isus je to lijepo definirao u evanđelju: "Nema veće ljubavi od te kada netko svoj život daje za drugoga." On je to učinio umirući na križu za svakoga od nas. Učinio je i korak više. Čovjek pak ne može učiniti ništa više od toga nego da drugome posveti svoj život.
Znamo da sveti Maksimilijan Kolbe u koncentracijskom logoru u Auschwitzu nije mogao učiniti ništa više za gospodina Gajovničeka, nego za njega umrijeti u bunkeru gladi. Isus je ne samo čovjek, nego i svemogući Bog. Iz ljubavi prema čovjeku skrio se u komadiću hostije i postao nam hrana. Evo, koliko nas je ljubio! Što želi zauzvrat? Ništa više nego uzajamnu ljubav kao zahvalnost s naše strane. U životu se trudimo tako raditi, ali često nevješto, mlako i s malo truda. Naše srce je razdijeljeno. U njemu je malo mjesta za Boga, a ostatak za osobne brige i probleme. Zato nas Isus u ovomu obećanju uvjerava: "Revne će se duše uzdići do velike savršenosti."

9. BLAGOSLOVIT ĆU I KUĆE GDJE BUDE IZLOŽENA I ČAŠĆENA SLIKA MOGA PRESVETOG SRCA
U većini katoličkih domova, osim raznih slika i pejzaža, mogu se vidjeti slike Srca Isusova, Majke Božje i svetaca. Moglo bi se činiti da je sve u najboljemu uredu, da sve »klapa« i da je Isus o tome mislio kada je dao ovo obećanje. Ipak, pročitajmo ovo obećanje malo temeljitije. Isus je rekao: »Kuće, gdje će biti ČAŠĆENA slika moga Presvetog Srca.« Dakle, ne radi se o kućama gdje će slika Srca Isusova biti samo izložena. Kada netko objesi sliku Srca Isusova na zid, a u kući vladaju zloba, mržnja, psovka, pijančevanje i drugi poroci, možda je bolje da se u takvoj kući ne nađe slika Srca Isusova. Isus jamči svoj blagoslov u obiteljima u kojima je Božje Srce »Kraljem i Ocem« svima u obitelji u svakodnevnome životu.
Zateknemo li se u kupovini, možemo primijetiti da ljudi, kada otvaraju novčanike kod blagajne, imaju malo ili mnogo novaca, ali i to da u njima imaju fotografije svojih najmilijih. Muž ima sliku žene, žena muževu, roditelji djece, mladić svoje zaručnice i obrnuto. Susrećemo i ljude koji osim takvih fotografija imaju male sličice Majke Božje ili Srca Isusova. Moguće je da se na poleđini tih sličica nalazi ispisan i datum osobne posvete. Sa sigurnošću, obećanje: »Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca« odnosi se i na te osobe, kao i na vozače koji u svome automobilu, osim kipića sv. Kristofora, zaštitnika svih putnika, imaju i sličicu Srca Isusova.
U našoj domovini provodile su se i još uvijek se provode duhovne obnove za vrijeme kojih se obitelji posvećuju Božjemu Srcu. Možda je i tvoja obitelj njemu posvećena? Potvrda toga je slika na zidu. Nedavno sam od oca jedne obitelji čuo molbu: »Pater, propovijedajte svojim vjernicima da je istina to što je Isus obećao.« Pri tome mi je pričao o iskustvima iz vlastita života. Istina je, jer obećao je to nitko drugi nego Isus, objavljujući sv. Margareti Mariji svoje Srce puno ljubavi.

10. SVEĆENICIMA ĆU DATI DAR DA TAKNU I NAJOKORJELIJA SRCA
Osnivajući Crkvu Isus je pozvao apostole koji će naviještati evanđelje i širiti njegovo kraljevstvo. Među njima je izabrao sv. Petra, kojega je postavio za svoga zamjenika na zemlji. Zamjenik sv. Petra danas je papa Benedikt XVI., a zamjenici apostola – biskupi i svećenici. Krist ih je uspoređivao s radnicima u vinogradu ili kod žetve: »Molite Gospodara da pošalje radnike u svoj vinograd, u žetvu svoju.«
Normalna je stvar da su svi koji pripadaju Crkvi, tj. katolici dužni raditi u Gospodnjemu vinogradu. Radnici »po službi« u njegovu kraljevstvu jesu biskupi i svećenici. Takvima nas drže ljudi. Svećenici, koji su svoj život posvetili Bogu, smatraju se Kristovim slugama. Papa Ivan Pavao II. sebe je nazvao »sluga slugu Božjih«. Svećenici su, dakle, pozvani da u Crkvi naviještaju Božju riječ i dijele svete sakramente. Sv. Pavao čak na prvo mjesto stavlja naviještanje Riječi, a zatim dijeljenje sakramenata.
Naviještanje Božje riječi velika je čast, ali i velik napor. Posebno u današnjemu vremenu u kojemu živimo. Ljudi su zatrpani lavinom riječi preko reklama, televizije i ostalih medija. Nažalost, teško je razlikovati Božju riječ od praznih priča. Ljudi su nasićeni riječju koju slušaju i primaju je veoma selektivno i s rezervom. Čini se stoga da su u sadašnjemu trenutku potrebniji svjedoci, ljudi koji će ne toliko riječima, koliko cijelim životom svjedočiti ono što naviještaju. Takav radnik na Božjoj njivi sa sigurnošću je bio papa Ivan Pavao II. Divili smo se njegovoj zauzetošću u propovijedanu i svjedočenju.
Dakle, svećeničku službu moguće je usporediti s oranjem uzbrdo. U načelu napor svećenika razlikuje se od obična posla jer ima potporu Učitelja: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Svećenici su svjesni toga da Bog daje milosti, a oni su jedino oruđe u Božjim rukama. U župnim stanovima svećenika u mome rodnom kraju, ovdje u Zagrebu, pa i tamo gdje sam se koji put našao na ljetovanju, vidio sam slike Srca Isusova. Iz razgovora s njima zaključio sam da imaju duboku vjeru u Srce Božje jer su s velikim pouzdanjem predavali svoje vjernike i župe pod njegovu zaštitu. Stoga zahvalimo Gospodinu što je nama svećenicima dao obećanje: »Svećenicima ću dati dar da taknu i najokorjelija srca.«

11. IMENA ONIH KOJI BUDU ŠIRILI OVU POBOŽNOST BIT ĆE UPISANA U MOME SRCU I NEĆE SE NIKADA IZBRISATI

Nekoliko dana nakon svoga svećeničkog ređenja slavio sam sv. misu u samostanu sestara Marijina pohođenja u Krakovu. U blagovaonici samostana vidio sam veliku sliku Srca Isusova. Naslikao ju je svećenik koji je sestrama bio dugogodišnji ispovjednik, a prije svoje smrti darovao im ju je. Na slici je, sitnim slovima, bio potpisan taj svećenik, ali ne u podnožju slike, kako to obično rade slikari, nego upravo na Srcu Isusovu. Poglavarica samostana mi je pričala kako je taj svećenik imao veliko pouzdanje u Srce Isusovo kada je bio župnik i kao njihov ispovjednik. Zacijelo je bio u pravo jer drukčije i ne može biti.
Ljudi koji se istinski vole žele uvijek biti zajedno. U trenucima rastanka razmišljaju o voljenoj osobi i raduju se samoj pomisli kada će ponovno biti zajedno. Taj netko drugi, on ili ona, neprestano je u njihovim mislima, mašti i planovima o budućnosti, odnosno upisan je u njihovu srcu. Tako je među ljudima, a tako je i između Srca Isusova i onih koji su mu posvećeni. Isus nas je prvi ljubio, čak do ludosti križa i euharistije. Predao nam se do toga stupnja da je postao našom hranom. Zapisao nas je u svome srcu za vjekove. Sada ovisi isključivo o nama želimo li prihvatiti njegovu ljubav i odgovoriti na nju ljubavlju. Hoće li moje srce biti sjedinjeno s njegovim?
Na poseban se način ovo obećanje Srca Isusova odnosi na one koji su cijeli svoj život, odnosno to što je svakome čovjeku najdragocjenije, posvetili Bogu. Mislim sada na muške i ženske redovničke zajednice i svjetovne institute posvećene Srcu Isusovu, na misionare i misionarke koji su zaslužni što su mnoge župe i obitelji posvećene Božjemu Srcu. Nemoguće je da Isus zaboravi one koji ga vole i gorljivo šire čast njegova Srca.

12. SVIMA KOJI SE BUDU PRIČESTILI NA PRVI PETAK TIJEKOM DEVET MJESECI UZASTOPCE, OBEĆAVAM MILOST POKORE NA SAMRTI: ONI NEĆE UMRIJETI U NEMILOSTI NI BEZ SAKRAMENATA. MOJE ĆE IM SRCE BITI SIGURNO UTOČIŠTE U POSLJEDNJEMU ČASU
Od svih obećanja Srca Isusova objavljenih sv. Margareti Mariji ovo dvanaesto je najpopularnije. Nakon prve pričesti po savjetu svećenika, časnih sestara i kateheta svi smo još kao djeca odlučili obaviti pobožnost prvih petaka. Možda smo dobili male knjižice u koje smo zapisivali datume ispovijedi i potpise ispovjednika.
Ovo obećanje uvriježeno se naziva »veliko obećanje« i uistinu je takvo. Jer nitko drugi nego on, Isus Krist, obećao nam je vječno spasenje za tako mali napor s naše strane. Zbog čega Isus traži baš devet petaka, a ne npr. pet, dvanaest ili četrdeset prvih petaka, jer i ti brojevi nose simboliku u Bibliji? Možda je to zbog ljudskoga života koji se pod majčinim srcem razvija devet mjeseci. Po danome obećanju Isus drži: ako ga netko bude volio tijekom devet mjeseci, bit će mu vjeran cijeli život. Tako bi barem trebalo biti. Međutim, život pokazuje da nije tako. Događa se da veoma gorljivi dječaci i djevojčice ili uzorni ministranti, kada odrastu, zaborave Boga i njegove zapovijedi. Isus, pak, njih nikada ne zaboravlja i ostaje vjeran danome obećanju.
U jednoj knjizi čiji je autor svećenik pročitao sam njegovo svjedočanstvo. Piše: »Bio sam svjedok prometne nesreće i prišao teško ranjenu mladiću. Sagnuo sam se. Bio je još pri svijesti. Kada me je vidio, zamolio je da ga ispovjedim. Nakon odrješenja zamolio me je da o svemu obavijestim njegovu majku i dao mi je adresu. Sutradan sam se spremio na put da izvršim dano obećanje. Trajale su priprave za pogreb. Prenio sam pokojnikovoj majci vijest o njegovu pomirenju s Bogom u trenutku smrti. Plačući, odgovorila je: 'Znala sam da će tako biti jer je obavio prve petke.'«
Nerijetko se događa da se prema velikome obećanju odnosimo iz interesa, po načelu kupnja/prodaja: Gospodine Isuse, obavit ću prve petke, a ti ćeš mi osigurati nebo. Takvo razmišljanje je pogrešno. Krist želi da nas vode dobra nakana i ljubav prema njemu, a ne računica. Ako volimo neku osobu, tada zauvijek želimo biti s njom. Ako volimo Isusa, tada uvijek želimo biti s njim, a ne samo tijekom devet prvih petaka.


Priča o prijateljstvu

Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom.

Putem su se posvađali i jedan je udario drugog.

Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesku:

DANAS SAM DOBIO UDARAC OD SVOG NAJBOLJEG PRIJATELJA.

Produžili su tako sve dok nisu naišli na jednu oazu gdje su se odlučili okupati.

Onaj što je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajući se, ali mu je život spasio onaj drugi.

Kad je došao k sebi, urezao je u jednom kamenu:

DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!

Onaj koji je udario svog najboljeg prijatelja upita:

Kad sam te udario, poruku si napisao u pijesku, a sada je urezuješ u kamen. Zašto?

Prijatelj mu odgovori:

Kad nam netko napravi nešto loše to trebamo zapisati u pijesku da bi to vjetrovi izbrisali, ali kad netko napravi nešto dobro, to trebamo ugravirati u kamen da ga ništa ne može izbrisati!


Isus ozdravitelj

… on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!" Mk 10,48b

O invalidima, prosjacima i pijancima ne razmišljamo često! Praznovjerno vjerujemo da takve misli dovode zlo na nas, pa svaki trenutak pokušavamo gledati na svijet lijepo, zamišljamo idealne prizore našeg života i s "vrećicom na glavi" obilazimo svijetom ne radeći ništa.

Nejake (prosjake, invalide) ignoriramo i ne primjećujemo ako nisu dosadni. Prolazimo pored njih, baš onako kako se prođe pored oronulog stubišta ili kante za smeće. Ako su pak dosadni, ušutkujemo ih, vičemo na njih jer nam najčešće smetaju u vrtlogu suvremenog života.

Kada nam priđu, ošine nas vrućina, ljutnja; namjestimo grdu facu i najradije bi da su se "nakačili" nekom drugom o vrat. Gurnemo im neki sitniš u ruku, proklinjući prečicu kojom smo krenuli da ne zakasnimo na posao, kavu s prijateljem ili neodgodivi sastanak, a sad još i više kasnimo, pritom siromašniji za jednu šalicu kave.

Jeste li primijetili da za ove ljude nema razumijevanja, lijepe riječi i uslužnog obraćanja; oni su vječno smetalo na ulici, u tramvaju, potencijalna opasnost za nas i našu djecu, mogući (čak sigurni) lopovi i nadasve nesposobni neradnici. Trgovine, javne ustanove, pa nažalost i mnoge crkve, mjesta su gdje se ovakvi samo mogu "ošuknuti" o malo namještene i izvještačene ljudskosti, a onda ponovno ostaju sami i napušteni.

Ponekad nam se čak i dogodi da zamijetimo takvu osobu, pomognemo joj i slijedećih nekoliko dana razmišljamo o sebi kao izrazito dobrim ljudima i uzornim kršćanima. Zahvaljujemo tada Bogu što nismo kao ti "jadnici" i već sljedeći trenutak u razgovoru s poznanicima počinjemo "blebetati" već isfuranu "štoriu" kako nam je danas puno lošije nego prije i da više ni sami ne znamo kako uopće preživljavamo.

A oni nas zovu i trebaju, i pružaju ruke prema nama i prije nego prođemo i poslije. Vrijeme je novac, a mi ga nikad nemamo, kako za sebe tako još manje za siromahe. A oni osim našeg novca još više trebaju našu pažnju – našu obvezama uništenu ljudskost i ljubav.

Kao svaki pravi katolici redovito odlazimo u crkvu, slušamo evanđelja o Isusovoj pomoći slijepcu, o siromahu Lazaru, o ozdravljenjima opsjednutih i bolesnih, niti ne misleći da nas upravo oni čekaju kad izađemo iz velebnog zdanja naše bogomolje. Njihovi dlanovi su ispruženi Isusovi dlanovi, njihovo zapomaganje i molbe za pomoć su molbe Isusa koji trpi. A mi nismo ni svjesni koliko se možemo približiti Kristu i biti kao on. Ne čineći od nemogućeg moguće, već ljubeći čovjeka i iz te ljubavi učiniti nešto za druge.

Osluhnimo malo; otvorimo uši jer iz svakog potrebitog vapi Krist – Krist s križa! U svakom potrebitom se ponovno događa agonija Kristove smrti, a upravo mi od nje možemo učiniti novo uskrsnuće svakom patniku i nevoljniku.

Adam i Eva (ta prekrasna slika svakog od nas) htjeli su biti kao Bog, uzoholivši se htjeli su postati bogovi na zemlji (iako su to već i bili). Isus Krist svoje božanstvo pokazivao nije iskazivao trubeći uokolo o svojoj svetosti, baveći se politikom ispraznosti i ojačavanjem vojske, već brigom za nejake i slabe. Oni su njegovo blago, njegova vojska i svetost. I sada kada mi imamo prilike biti kao Bog (ne kao bogovi ovozemaljski), odbacujemo i Njega i njegovu vojsku i opet tragamo za srećom na pogrešnim mjestima. Šteta tolikog promašaja – a svatko je od nas pri rođenju bio Božji dobitak!

Isus nam je u prispodobi o posljednjem sudu davno prije poručio koji je put spasenja:

"Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva." "Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' " "Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' " "Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'" "Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.' " "I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni."

Prava bi šteta bila da se nađemo na lijevoj strani s jarcima.

Na kraju ovog članka, umjesto riječi MI stavi JA i promisli: "Nisam li se upravo pronašao "na tapeti" vlastite savjesti?" Ako jesi, još nije kasno da napraviš nešto u svoju korist. Pogledaj malo oko sebe dok užurbano lunjaš ulicom žureći za već izgubljenim danom. Ne izgovaraj se nedostatkom vremena ili novca, to ti ni ne treba; treba ti samo malo ljudske pažnje i ljubavi za druge.

Davor Šamadan



 

 

 

BLAŽENA MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

 

 

Predragi, šaljem Vam adresu Web stranice od naše udruge „Otvoreni Milosrđu-Blažena Marija Petković-NO“: http://www.apertiallamisericordia.org/ Uz srdačne pozdrave, s. Mirela iz Rima

 

 

ŽIVOTOPIS MARIJE PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

Marija od Propetog Isusa Petković rodila se 10. prosinca 1892. u župi Svih Svetih u Blatu, na otoku Korčuli.

Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna i Marije Petković.

Hrvatska blaženica, utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa Marija od Propetog Isusa Petković rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892. godine, u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača. Nakon navršene četrnaeste godine života 21. studenoga 1906. položila je zavjet vječne čistoće. Premda je bila krhka i često boležljiva, uz obveze u očinskom domu, Marija je u rodnom Blatu vodila tri vjerska društva te je djecu obitelji koje su radile na posjedu njezina oca poučavala vjeronauku i glavnim predmetima u školi. Kad su 1919. Službenice Milosrđa napustile kuću u Blatu, na poziv Josipa Marčelića, dubrovačkog biskupa i njezina duhovnog voditelja, preuzela je skrb za tu kuću te se, zajedno s nekoliko svojih kolegica, pobrinula i za ustanove njoj pripojene.

Na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1920. na poticaj biskupa Marčelića utemeljila je družbu Kćeri Milosrđa, Trećega samostanskog reda sv. Franje, sa svrhom da preko djela milosrđa širi spoznaju božanske ljubavi i milosrđa, a na redovničkom oblačenju dobila je ime Marija Propetog Isusa te je izabrana za vrhovnu poglavaricu družbe. Na crkvenom zemljištu u trošnoj i tijesnoj crkvenoj kući, blizu župne crkve rođena je prva izvorna hrvatska franjevačka zajednica Kćeri Milosrđa. U počecima su redovnice u Blatu vlastitim radom uzdržavale do tristo siromašne djece, a pomagale su i mnogim sirotima i udovicama. Kad su potrošile vlastita sredstva, Marija je više puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini i dobivala pomoć za sirote, a pomoć joj je poslao i sam papa Pio XI. Godine 1923. preuzela je skrb za djecu u dječjem domu Kolevka u Subotici, nakon čega je otvorila brojna prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji. Godine 1936.

Družba je nastavila djelovati i u Argentini, gdje su se redovnice posvetile radu s djecom u vrtićima, školama, te radu s bolesnom djecom. Sama je Marija u Latinskoj Americi boravila od 1940. do 1952., promičući nova djela odgoja i dobrotvornosti. Uz vjerski nauk organizirala je pouku o higijeni, ekonomiji, domaćinskim poslovima, šivanju i krojenju, pletenju, bolničarstvu i strojopisu. Danas u Argentini, Paragvaju, Čileu i Urugvaju djeluje oko 250 redovnica družbe Kćeri Milosrđa. U Europu se vratila 1952. godine, i to u Rim gdje je gotovo u središtu grada pronašla i kupila kuću za Vrhovno sjedište Družbe. Ta je Družba 1956. postala papinskoga prava. Uvjerena da njezina zadaća u Družbi više nije u vođenju, nego u žrtvi i trpljenju, molitvi i prikazivanju Gospodinu, na Kapitulu 1961., nakon 40 godina, Marija je predala službu vrhovne glavarice, ali je i dalje pratila događaje u Crkvi i Družbi, posebice one izazvane Drugim vatikanskim koncilom. Posebno se zauzimala za čašćenje Boga kao Oca i njegova milosrđa.

Marija je preminula na glasu svetosti 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a tri godine poslije njezini su zemni ostaci preneseni u kućnu kapelicu Vrhovne uprave, gdje su počivali do studenoga 1998. godine, kada su preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici. Pri Rimskom vikarijatu je 28. veljače 1989. otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Nakon provedenog postupka na Rimskom vikarijatu, Sveti zbor za pravne poslove svetih, odlukom od 8. svibnja 1998. godine prihvatio je pravnu snagu postupka za proglašenje blaženom. Sveti zbor za proglašenje svetih donio je Odluku o herojskim krepostima službenice Božje 5. srpnja 2002. godine, a 20. prosinca iste godine donesena je Odluka o priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice Pacocha.

Družba danas ima oko 450 članica koje djeluju na tri kontinenta u 12 država, a redovnice su se posebno posvetile odgoju i školskoj izobrazbi djece i mladih, katehizaciji, njezi staraca, bolesnika i nemoćnih, misijama i župnom pastoralu.

Podaci o čudu:

Dana 26. kolovoza 1988. u podmornicu peruanske vojne mornarice "Pacocha", dok se vraćala u bazu Callao nedaleko Lime, udario je japanski ribarski brod i prouzročio veliku pukotinu na podmornici, tako da su se prostori s električnim postrojenjima napunili vodom. Podmornica je ostala bez struje i bez pogona. Dio mornara, njih 23, bacili su se u more i uspjeli se spasiti, a drugih 25 ostalo je zarobljeno u truplu podmornice. Zapovjednik, koji je kasnije poginuo, uspio je zatvoriti izvana okna na zapovjedničkom mostu. Ostala je, međutim, otvorena glavna pumpa zraka, kroz koju je tijekom spuštanja podmornice ušla voda sve do prostora gdje su se nalazili motorni pogoni. Poručnik na bojnom brodu Roger Cottrina pojurio je u prednji dio lađe, i nastojao spasiti posadu, koja se nalazila ispod palube. U tome manevru mornar Panana je ostao užlijebljen nogom u gornji zatvarač stražarnice, koja služi kao izlaz. Poručnik Cottrina uspio je podići zatvarač i osloboditi mornara, ali ga je jaki pljusak vode odbacio i poskliznuo se do nepropustive pregrade, koja se nalazila između sale za ispaljivanje plotuna i odjela s baterijama. Podmornica se potapala pramcem. Tri mornara, koja su se nalazila u prostorijama motora su poginula. Unatoč velikoj količini i jakim pritiscima vode poručnik Cottrina uspio se popeti do gornjeg zatvarača i zatvoriti ga. Da stvar bude još gora, nestale su i zasovnice. On je uspio pokrenuti ručno kolo i staviti zasovnice. Na taj je način zaustavio ulaz vode i poplavu prostorija. Tako su se spasila 22 mornara i dan kasnije bila su izvučena iz podmornice. Istražno vojno, a kasnije i crkveno povjerenstvo, ustvrdilo je da je riječ o izvanrednom slučaju, jer se zatvaranje pumpe u takvim uvjetima ne može objasniti normalnim silama. 42-godišnji poručnik na bojnom brodu Roger Cottrina ispripovijedao je kako se u onim teškim trenucima obratio službenici M. Mariji Petković, o kojoj su mu govorile njezine redovnice u tijeku njegova boravka u bolnici, gdje je čitao i njezin životopis te je uvjeren da je ona posredovala u spašavanju njega i većeg dijela mornara na podmornici.

Pred više od 60 tisuća okupljenih vjernika u dubrovačkoj luci Gruž papa Ivan Pavao II. proglasio je novu hrvatsku blaženicu - Mariju Propetog Isusa Petković.

DUBROVNIK - Papa Ivan Pavo II. je za euharistijskog slavlja u gruškoj luci proglasio blaženom Mariju Propetog Isusa Petković, nakon što ga je dubrovački biskup Želimir Puljić pozvao da ubroji među blaženice utemeljiteljicu Družbe Kćeri Milosrđa - Mariju Propetog Isusa Petković.

"Mi, udovoljavajući želji našeg brata dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo da se službenica Božja Marija Propetoga Isusa Petković od sada naziva blaženom i da se svake godine na dan njezina rođenja za nebo, 9. srpnja, može slaviti njezin spomen na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", rekao je Sveti Otac proglašavajući Mariju Petković blaženom.

Nakon svečanog proglašenja blaženom otkrivena je slika blažene Marije Propetog Isusa Petković, postavljena na oltaru u gruškoj luci.

Na oltar u dubrovačkoj luci Gružu, oko kojega su već bili okupljeni kardinali i biskupi, praćen pljeskom i uzvicima vjernika: "Ivane Pavle", Papa je izašao oko 11,15 sati.

Pozdravljajući Svetoga Oca, dubrovački biskup Želimir Puljić poželio je Papi srdačnu dobrodošlicu.

"Dobro došli na ovo tlo koje je stoljećima bilo oazom hrvatske slobode. Dobro došli u Grad koji je prepun uspomena povijesnih veza Apostolske Stolice i Dubrovnika", istaknuo je biskup te Papi čestitao 25. obljetnicu službe i 83. rođendan.

"Dubrovnik, koji je sastavni dio europske i svjetske kulturne baštine, danas pripovijeda i pjeva. Radosna je i raspjevana Gruška luka što su Vaše noge stupile na tlo ove male i poviješću bogate biskupije. Raduje se okupljeni Božji puk što će Vaše ruke blagosloviti ne samo ljude i obitelji ovoga kraja, već i mučeničkom krvlju natopljeno tlo ove biskupije i domovine naše", rekao je u pozdravnom govoru Puljić.

Izrazio je uvjerenje da će se vjernicima na misnom slavlju pridružiti i dubrovački mučenici s Dakse, svećenici i ugledni vjernici svjetovnjaci, koji su iz Gruške luke 1944. odvedeni i ubijeni na tom otoku, kao i brojni pali branitelji u Domovinskom ratu.

Papi je zahvalio na nesebičnoj podršci koju je hrvatskom narodu u Hrvatskoj i BiH pružao u ratnim danima.

"Usmjerite naše lađe neka se smjelo izvezu na pučinu i potaknite ih neka zaplove punim jedrima. Odredite pravac krme i brzinu kretanja. Upozorite nas na pogodne i nepogodne vjetrove kao i na opasne morske struje. Povedite nas Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka, koji je Put, Istina i Život", napomenuo je Puljić.

Papi je poručio da Hrvati žele ostati zahvalna Marijina i Petrova djeca te mu posebno zahvalio za pastirski pohod dubrovačkoj biskupiji.

Izvor: Glas Koncila


MOLITVA

Bože, Oče dobri i bogat milosrđem, spasio si nas križem Sina svoga Isusa Krista. Zapali u našim srcima, po zagovoru Blažene Marije Propetog Isusa Petković, vatru svoje ljubavi, da ljubimo tebe iznad svega i braću svoju u Kristovoj ljubavi. On je Bog i s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga po sve vijeke vjekova. Amen.


 

Prigodne molitve i propovijedi

 

OSNOVNE MOLITVE KOJE TREBA ZNATI SVAKI KRŠĆANIN

 

 

KRŠĆANSKI POZDRAV

Hvaljen Isus! Vazda budi! (Navijeke!) Hvaljen Isus i Marija!

ZNAK SVETOG KRIŽA

 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

OČE NAŠ

Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje.
Dođi kraljevstvo tvoje.
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše kako i mi
otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla. Amen.

ZDRAVO, MARIJO

Zdravo, Marijo, milosti puna,
Gospodin s tobom,
blagoslovljena ti medu ženama
i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.

Sveta Marijo, Majko Božja,
moli za nas grešnike
sada i na čas smrti naše. Amen.

SLAVA OCU

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku,
tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

APOSTOLSKO VJEROVANJE

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan,
sašao nad pakao,
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega,
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela
i život vječni. Amen.

TEMELJNE ISTINE KATOLIČKE VJERE

  1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac i Sin i Duh Sveti.
  2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja.
  3. Duša je čovječja besmrtna.
  4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću na križu.
  5. Milost je Božja potrebna za spasenje.
  6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.

DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH

  1. Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih Bogova uz mene.
  2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.
  3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
  4. Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
  5. Ne ubij.
  6. Ne sagriješi bludno.
  7. Ne ukradi.
  8. Ne reci lažna svjedočanstva.
  9. Ne poželi tuđega ženidbenoga druga.
  10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

DVIJE ZAPOVIJEDI LJUBAVI

1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom (Mt 22, 37).

2. Ljubi bližnjega svoga kao sam sebe (Lk 10, 27).

PET ZAPOVIJEDI CRKVENIH

  1. Svetkuj zapovijedane blagdane i slušaj pobožno svetu Misu u nedjelju i zapovijedane blagdane.
  2. Posti zapovijedane poste i u određene dane ne mrsi.
  3. Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti
  4. Drži se ženidbenih zakona svete Crkve.
  5. Doprinosi za crkvene potrebe.

OSNOVNE KRŠĆANSKE DUŽNOSTI

1. Kloni se grijeha.
2. Drži Božje zapovijedi i živi kreposno.

DVIJE ZAPOVIJEDI NARAVI

  • Ne čini bližnjemu što ne bi želio da on tebi učini!
  • Čini bližnjemu što bi želio da on tebi učini!

SEDAM SVETIH SAKRAMENATA

  1. Krštenje,
  2. Potvrda,
  3. Sveta Pričest,
  4. Ispovijed,
  5. Bolesničko pomazanje,
  6. Svećenički red,
  7. Ženidba.

SEDAM DAROVA DUHOVA SVETOGA

  1. Mudrost,
  2. Razum,
  3. Savjet,
  4. Jakost,
  5. Znanje,
  6. Pobožnost
  7. Strah Božji.

ČETIRI STVARI POTREBNE DA SE SPASIMO

1. Vjera, 2. Ufanje, 3. Ljubav, 4. Dobra djela.

TRI NEPRIJATELJA NAŠE DUŠE

1. Svijet, 2. Đavao, 3. Neuredne sklonosti duše i tijela.

POSLJEDNJE STVARI ČOVJEKA

 Smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle.

OSAM BLAŽENSTAVA

Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.
Blaženi žalosni, jer će se utješiti.
Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju.
Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde, jer će se nasititi (pravde).
Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići.
Blaženi koji su čista srca, jer će gledati Boga.
Blaženi miroljubivi, jer će se zvati sinovi Božji.
Blaženi koji su prognani radi pravednosti,
jer je njihovo kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3-10).

SEDAM DUHOVNIH DJELA MILOSRĐA

  1. Dvoumna savjetovati
  2. Neuka poučiti
  3. Grešnika pokarati
  4. Žalosna i nevoljna utješiti
  5. Uvredu oprostiti
  6. Nepravdu strpljivo podnositi
  7. Za žive i mrtve Boga moliti

SEDAM TJELESNIH DJELA MILOSRĐA

  1. Gladna nahraniti
  2. Žedna napojiti
  3. Siromaha odjenuti
  4. Putnika primiti
  5. Bolesna i utamničenika pohoditi
  6. Prognanika i izbjeglicu pomagati
  7. Mrtva pokopati.

NAJIZVRSNIJA DJELA MILOSRĐA

1. Molitva 2. Post 3. Milostinja

TRI STVARI POTREBNE DA SE DOBRO PRIČESTIMO

  1.  Biti u milosti Božjoj, to jest bez smrtnoga grijeha.
  2. Ne jesti i ne piti ništa, osim vode, jedan sat prije sv. pričesti.
  3. Promišljati koga u pričesti primamo.

PET STVARI POTREBNIH DA SE DOBRO ISPOVIJEDIMO

  1.  Promisliti grijehe.
  2. Pokajati se za grijehe.
  3. Odlučiti temeljito da se nećemo više na grijehe vratiti.
  4. Ispovjediti pravo i skrušeno sve svoje grijehe.
  5. Izvršiti naređenu pokoru.

ČETIRI STVARI KOJIMA MOŽEMO POMAGATI DUŠAMA U ČISTILIŠTU

1. Molitve, 2. Dobra djela, 3. Oprosti, 4. Žrtva svete Mise

TRI EVANĐEOSKA SAVJETA

  1. Svojevoljno siromaštvo
  2. Vjekovita čistoća
  3. Potpuni posluh starješini u svakoj stvari koja nije grijeh.

SEDAM GLAVNIH GRIJEHA

  1. Oholost,
  2. Škrtost,
  3. Bludnost,
  4. Zavist,
  5. Neumjerenost u jelu i piću,
  6. Srditost,
  7. Lijenost.

ŠEST GRIJEHA PROTIV DUHA SVETOGA

  1. Ne ufati se u spasenje.
  2. Zlo se ufati u spasenje bez dobrih djela.
  3. Suprotiviti se istini poznatoj.
  4. Zavidjeti duhovnim dobrima svoga bližnjega.
  5. Otvrdnuti u grijehu.
  6. Ne pokajati se ni na smrti.

DEVET TUĐIH GRIJEHA

  1. Savjetovati na grijeh.
  2. Zapovijedati da se griješi.
  3. Pristati na tuđi grijeh.
  4. Navesti drugoga na grijeh.
  5. Hvaliti tuđe grijehe.
  6. Tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni očitovati.
  7. Ne pokarati tuđe grijehe.
  8. Pomagati drugoga u grijesima.
  9. Braniti tuđe grijehe.
ČIN VJERE

Vjerujem čvrsto sve
što je Isus Krist učio
i što sveta Katolička crkva predlaže vjerovati,
jer si to objavio ti, Bože, koji si nepogrješivo istinit.
O Bože, umnoži moju vjeru?

ČIN UFANJA

Ufam se u te, Bože moj,
da ćeš mi po zaslugama
Isusove muke i smrti
i po mojim dobrim djelima,
učinjenim tvojom pomoću,
oprostiti grijehe i
dati nebesku slavu.
A to se ufam zato
jer si to obećao ti, Bože moj,
koji si u svojem obećanju stalan i vjeran.
O Bože, učvrsti moje ufanje!

ČIN LJUBAVI

Ljubim te, Bože moj,
svim svojim srcem i dušom
više nego sve drugo na svijetu
jer si dostojan svake ljubavi;
i radi tebe ljubim svoga bližnjega kao sama sebe.
O Bože, užezi ognjem svoje ljubavi moje srce!

ANĐEOSKI POZDRAV
Moli se na glas zvona ujutro (za umiruće), na podne (za obraćenje grješnika), uvečer (za pokojnika).

 Anđeo Gospodnji navijestio Mariji.
I ona je začela po Duhu Svetom.

Zdravo, Marijo ...

Evo službenice Gospodnje.
Neka mi bude po riječi tvojoj.

Zdravo, Marijo ... .

I Riječ je tijelom postala.
I prebivala medu nama.

Zdravo, Marijo ...

R. Moli za nas, sveta Bogorodice.

O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše
da mi, koji smo po Anđelovu navještenju
spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga,
po muci njegovoj i križu
k slavi uskrsnuća privedeni budemo,
Po istom Kristu Gospodinu našemu Amen.

MOLITVA KRALJICE NEBA
Moli se od velike subote navečer do Presv. Trojstva

Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Jer koga si bila dostojna nositi, aleluja.
Uskrsnu kako je rekao, aleluja.
Moli za nas Boga, aleluja.

R. Veseli se i raduj, Djevice Marijo, aleluja.

O. Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja.

Pomolimo se. Bože, ti si se udostojao razveseliti s uskrsnućem svoga Sina,
Gospodina našega Isusa Krista:
molimo te,
daj da postignemo radosti vječnoga života.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

SAVRŠENO POKAJANJE

Moj Bože, kajem se
i žalim od svega srca
što grijesima uvrijedih tvoju neizmjernu dobrotu.
Tvrdo odlučujem
da te uz pomoć milosti neću više vrijeđati,
da ću za svoje grijehe činiti dostojnu pokoru
i čuvati se grješne prigode. Amen.

Preuzeto sa stranice http://www.vojska-bezgresne.hr