ŽUPA VALPOVO

ŽUPNI VJERONAUK

šk. godina 2015./2016.

 

 

 

 

VJERONAUK (klikni)

 

 

U Valpovu, 8. veljače 2015.    

Vlč. Zvonko Mrak, župnik

Vlč. Davor Tomić, župni vikar

 

 


 

 

Prvopričesnici, krizmanici, katekumeni

Katekumenat je izvrstan pokazatelj životnosti kršćanske zajednice, a ne nužno zlo koje bi se smjelo ili trebalo ubrzano provesti ili zaobići. U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji katekumenat posvuda neka traje najmanje godinu dana. U to razdoblje ne ulazi vrijeme „pretkatekumenata“. Neka se poštuju sva tri stupnja katekumenata i neka budu obilježena s tri predviđena bogoslužna obreda.

Razdoblje katekumenata, tj. sustavne kateheze i vježbanja u kršćanskom životu, neka traje do početka korizme u sljedećoj liturgijskoj godini, a po potrebi i duže. Oni katekumeni za koje voditelj katekumenata utvrdi da su svojim raspoloženjem prikladni da sudjeluju u slavlju sakramenata u uskrsnoj noći neka se odmah na početku korizme izaberu i neka im se obredno upiše ime u knjigu izabranika za sakramente kršćanske inicijacije. Biskup će nastojati osobno ili po svom delegatu predsjedati tom obredu i zato je potrebno prethodno ga pismeno o tome obavijestiti i pozvati.

 

 

Župnik je dužan voditi brigu da se tijekom korizme s izabranicima na treću, četvrtu i petu korizmenu nedjelju slave tri obreda „provjere“, a u prikladne dane kroz tjedan i dvije „predaje“ (vjeroispovijesti i molitve Gospodnje) predviđene Redom pristupa odraslih u kršćanstvo. Župnik može biskupa zbog teških zapreka pismeno zamoliti da pojedine katekumene oslobodi od jedne ili, u izvanrednim prilikama, od dviju provjera.

Izvori:  iz „Ti si Krist za nas i za sve ljude“ izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupijski ordinarijat, Đakovo, 2008.

KRIZMANICI

425 Pastoral krizmanika. Iz gore rečenog proizlazi da u pastoralu krizmanika i krizmaničkih skupina središnje mjesto moraju imati euharistijsko liturgijsko slavlje te kateheza, koja u okviru katekumenalnog hoda integrira u crkvenu zajednicu te odu¬ševljava i hrabri za suodgovornost u njezinu životu i poslanju. Tu se naziru i bitni elementi pastorala krizmanika:
a. produbljenje osobnog zajedništva s Kristom raspetim i uskrslim kroz vjerničko poistovjećenje s njim i s njegovom ljestvicom vrednota i to kroz redovito sudjelovanje u slavlju euharistije, kroz molitvu te kroz kršćanski odgoj i katehezu koji snaže, potiču i ohrabruju za potpuno suobličenje njemu
b. upoznavanje i postupno osobno poistovjećenje sa zajednicom Crkve te s proročkim, kraljevskim i svećeničkim poslanjem u svijetu što ga je Crkva primila od Krista po izlijevanju Duha Svetoga na blagdan Pedesetnice
c. mistagoško poniranje u primljena sakramentalna otajstva te daro¬ve Duha Svetoga, po čemu kršćanin postaje nerazdruživo sje¬dinjen s Kristom i njegovim otajstvenim tijelom te njegovim svjedokom i dionikom trostrukog poslanja primljenog od Krista. To mistagoško poniranje uključuje i prepoznavanje vlasti¬tih karizmi, primljenih po sakramentu potvrde za potrebe Crkve, te otkrivanje vlastite službe u Crkvi. Ta služba tako postaje odgovorom na Kristov poziv i ostvarenjem njegova poziva, za svijet, u krilu Crkve.

426 Etape u pastoralu krizmanika. Sadržaji pastorala krizmanika nameću i dvije bitne, međusobno povezane etape vezane uz, sakrament potvrde:
a. etapa priprave na slavlje sakramenta potvrde kroz produbljenje osobnog zajedništva s Kristom te kroz upoznavanje s proročkim, kraljevskim i svećeničkim poslanjem Crkve u svijetu
b. etapa mistagoškog produbljenja milosti primljene u sakramentima, otkrivanja vlastitih milosnih darova primljenih u sakramentu potvrde te ostvarenje konkretnoga Božjeg poziva i službe koju Bog povjerava pojedinom krizmaniku u zajednici Crkve.

427 Dob primatelja sakramenta potvrde. Uzimajući u obzir cjelokupnu sinodsku raspravu i sve crkvene i društvene okolnosti u kojima žive, odrastaju i sazrijevaju djeca i mladi, različita po¬stojeća iskustva koja postoje u našoj mjesnoj Crkvi i u drugim biskupijama na području naše Domovine i izvan nje, već ionako promijenjen redoslijed primanja sakramenata kršćanske inicijacije (potvrde i euharistije) u Katoličkoj Crkvi latinskog obreda te svjesni praktičnih poteškoća koje će se pojaviti oso¬bito u organiziranju župne kateheze za krizmanike, ali i drugih, ipak donosimo odluku da se sakrament potvrde ubuduće u načelu podjeljuje mladima u životnoj dobi od šesnaest do osamnaest godina, odnosno u srednjoj školi (poglavito na završetku drugog ili u trećem razredu srednje škole). Takva praksa već postoji u nekim župama Đakovačke i Srijemske biskupije, a tamo gdje još nije uvedena, neka svećenici pastoralnom razboritošću idu prema uvođenju takve prakse i ostvarenju ove odluke.

423 Trajanje i sadržaji župne kateheze krizmanika. Župna kateheza krizmaničke skupine neka u pravilu traje tri godine, od kojih će prve dvije biti pripravna etapa, a treća godina mistagoška etapa. Mistagoška etapa po svojoj se naravi nužno na¬stavlja kroz redovito pastoralno djelovanje te katehezu mladih i odraslih. Pripravno i mistagoško razdoblje čine jednu nedjeljivu cjelinu u pastoralu krizmanika.

Važnost mistagogije poslije slavlja sakramenta potvrde, koja je u dosadašnjem pastoralu krizmanika bila zanemarena, te obnova katekumenalne dimenzije u pastoralu sakramenata kršćanske inicijacije, zahtijevaju da se kandidatima za krizmu već kod samog primanja u krizmaničku skupinu te tijekom čitava razdoblja priprave naglašava da je mistagoška godina nedjeljiv i neizostavan dio krizmenog slavlja.

Uključivanje u krizmaničku skupinu zahtijeva redovito pohađanje školskog vjeronauka i župne kateheze te sudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji. Ukoliko se netko udaljio od župne kateheze poslije prve pričesti, poželjno je da prije uključivanja u krizmaničku skupinu barem godinu dana redovito polazi župnu katehezu ili aktivno sudjeluje u radu neke druge župne skupine.

Pripadnost krizmaničkoj skupini uključuje i redovito sudjelovanje na nedjeljnome euharistijskom slavlju.

430 Pastoralni rad s roditeljima i kumovima krizmanika. Župna kateheza djece i mladih, koji se pripremaju na sakramente kršćanske inicijacije, treba biti popraćena i intenzivnijom katehezom roditelja i obitelji te kumova.

Katehetski sadržaji susreta s roditeljima krizmanika neka svakako obuhvate teme s područja bračne i obiteljske duhovnosti, eklezijalnost i važnost svjedočke dimenzije roditeljske službe, teme s područja obiteljskog odgoja adolescenata i mladih, suodgovornost vjernika laika za život i poslanje Crkve, ulogu roditelja u pripravi na slavlje sakramenta potvrde i pripravu krizmanika na slavlje sakramenta potvrde kroz obiteljski vjerski život, narav obiteljskog slavlja vezanog uz sakrament potvrde i sl.

Roditelje i ostale članove obitelji te kumove valja poticati na redovit sakramentalni život, a posebno ih je potrebno oraspoložiti i po sakramentu pomirenja pripraviti na sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu na krizmenom slavlju.

432 Kumovi. Crkva preporučuje da krizmanik za krizmanog kuma uzme svoga krsnog kuma, kako bi se i time bolje izrazila veza između dvaju sakramenata: krsta i potvrde. Neka prezbiteri, župni katehete i drugi suradnici u pastoralu sakramenta potvrde poučavaju krizmanike, roditelje i župnu zajednicu o razlozima takve smjernice te neka nastoje da se ona kad god je moguće i poštuje.


434 Dimenzije krizmenog slavlja u obitelji. Sekularizirani duh i svjetovni pristup sakramentalnim slavljima što ga susrećemo osobito kod vjerski i crkveno „rubnih“ obitelji, roditelja i kumova, te određena negativna iskustva s obiteljskim i izvanobiteljskim slavljima sakramenta potvrde, koja ponekad graniče s kontrasvjedočanstvom, zahtijevaju da se već od početka priprave na sakrament potvrde kod krizmanika te njihovih roditelja i kumova razvija svijest o bitno eklezijalnoj dimenziji krizmenog slavlja te o svjedočkoj dimenziji svih onih koji u njemu sudjeluju. Potrebno ih je već izdaleka usmjeravati i odgajati za što je moguće veću jednostavnost, skromnost i doličnost u odijevanju i u obiteljskom slavlju. U tom će smislu veliku važnost imati i preventivno djelovanje te sugestije s obzirom na izbor kumova te s obzirom na eventualne darove. Ako kumovi uopće daju neki dar krizmanicima, tada ti darovi ne trebaju imati materijalnu vrijednost, nego simboličko značenje i vjersko obilježje, koje će odražavati da je u pitanju dar za krizmu. (To mogu biti Biblija, prikladna knjiga duhovnog sadržaja, križ, CD s duhovnim popijevkama i sl.) S obzirom na obiteljska slavlja, neka se izdaleka krizmanike i roditelje te kumove odgaja i potiče za jednostavnost obiteljskog slavlja te za dobrotvorne akcije umjesto skupih gozbi s brojnim gostima.

436 Mistagoško razdoblje. Krizmanička skupina nastavlja s redovitim susretima i poslije slavlja sakramenta potvrde još godinu dana. Ti su susreti mistagoškog karaktera. Sadržajno i metodološki usmjereni su na pounutrašnjenje i produbljenje pri mijene sakramentalne milosti, vlastite crkvenosti, na osobno poistovjećenje sa zajednicom Crkve i na prepoznavanje vlastitih karizmi, na otkrivanje Božjeg poziva te na prihvaćanje konkretne službe u crkvenoj zajednici i u evangelizacijskom poslanju Crkve u društvu. Tek poslije mistagoške godine krizmanike će se moći potpuno prepustiti pojedinim skupinama mladih i odraslih vjernika u župi. Poželjno je da zajedničko mistagoško okupljanje u skupini krizmanika poslije slavlja sakramenta potvrde za pojedinog krizmanika bude zaključeno tek onda kad se aktivno uključi u jednu od župnih skupina te prihvati neku službu u crkvenoj zajednici.
Kad je pojedini krizmanik i prepoznao svoj poziv od Boga te odlučio prihvatiti konkretnu službu u poslanju Crkve, i dalje su mu potrebni pastoralno praćenje i potpora u vjernosti i u prihvaćanju odgovornosti, u teškoćama kršćanskog svjedočenja i u obavljanju vlastite službe. To se ostvaruje kroz redoviti pastoralni rad s mladima, sa studentima, s bračnim parovima i različitim skupinama odraslih vjernika.


137 U župi treba biti organizirana sustavna i redovita župna kateheza odraslih, djece i mladih. Župnom katehezom valja nastojati zahvatiti svu djecu školske dobi i sve srednjoškolce.

138 Tamo gdje postoje i dalje se mogu zadržati dobna okupljanja djece na župnu katehezu, osobito u sredinama s većim brojem djece. No, pojedine dobne katehetske skupine, ili barem dio katehizanata iste i približne životne dobi okupljenih zajedno, mogu prerasti i u tzv. „žive vjerničke krugove“ ili „interesne katehetske skupine“.


139 U župnu katehezu djece osnovnoškolske i mladih srednjoškolske dobi, bez obzira je li oblikovana prema modelu dobnih ili tzv. „interesnih“ skupina, aktivno treba uključivati i roditelje te druge predstavnike župne zajednice.


Izvori:  iz „Ti si Krist za nas i za sve ljude“ izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupijski ordinarijat, Đakovo, 2008.

 

 


Koje uvjete mora ispunjavati kandidat za Potvrdu (Krizmu)

Sakramentom potvrde u Katoličkoj Crkvi zaključuje se primanje sakramenata kršćanske inicijacije i osoba postaje punoljetna i osposobljena za poziv apostolata. Po krštenju osoba je nanovo rođena, po euharistiji se hrani Kruhom koji život daje, a u potvrdi od Crkve dobiva pečat kršćanske zrelosti. Polaganjem ruku i mazanjem svetom krizmom krštenik prima istog Duha kojeg su apostoli primili na dan Pedesetnice. Obilježeni tim pečatom «još su savršenije (potvrđenici) vezani uz Crkvu i tako su više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru» (II VATIKANSKI SABOR).
Na Božji narod, u prvom redu na roditelje, župnika i krsne kumove spada da krštenike priprave za primanje sakramenta potvrde. Roditelji će to učiniti ako u njima oblikuju i postupno povećavaju duh vjere. Poželjno je da krsni kum bude i kum kod potvrde. Slavljenje sakramenta potvrde treba biti prožeto duhom vjere kod potvrđenika i ostalih sudionika slavlja.
Mora biti kršten u Katoličkoj Crkvi te da iz nje nije istupio i da je pristupio prvoj svetoj pričesti te da nije potvrđen. Ako je kršten izvan župe gdje će primiti potvrdu, kandidat treba donijeti potvrdu o krštenju i primljenoj prvoj pričesti.
Potvrda da je pripravan (vjerski poučen) za primanje sakramenta. (Na području Hrvatske biskupske konferencije propisano je da se u redovitim slučajevima kandidati za sakrament potvrde pripremaju župnim vjeronaukom.)
U redovitim slučajevima - kod nas - kandidati za primanje sakramenta potvrde su oni koji su u 8. razredu.
Oni koji su kršteni u Crkvi koja uz sakrament kršenja podjeljuje i sakrament potvrde ne mogu po drugi put pristupiti primanju sakramenta potvrde (grkokatolici i pravoslavci...).

Potvrđenik treba imati kuma ili kumu.
(O uvjetima koje mora ispunjavati kum kod sakramenta Potvrde vidi u tekstu - ŠTO O POTVRDI GOVORI ZAKONIK KANONSKOGA PRAVA.)

Potrebno je dakle da se kandidat za primanje sakramenta potvrde prijavi svome mjesnom župniku. Ako kandidat nije kršten i pričešćen u župi svog boravka gdje namjerava primiti sakrament potvrde, potrebno je da donese potvrdu o primljenom sakramentu krštenja i potvrdu o primljenoj prvoj svetoj pričesti. U redovitim slučajevima kandidat treba pohađati vjeronauk prema praksi u njegovoj župi. Polaznici vjeronauka trebaju redovito prisustvovati vjeronaučnoj pouci te pokazati dostatno znanje gradiva koje se na satima vjeronauka obrađuje.

Što o potvrdi govori Katekizam Katoličke Crkve
Sakramentom potvrde u Katoličkoj Crkvi zaključuje se primanje sakramenata kršćanske inicijacije i osoba postaje punoljetna i osposobljena za poziv apostolata. Po krštenju osoba je nanovo rođena, po euharistiji se hrani Kruhom koji život daje a u potvrdi od Crkve dobiva pečat kršćanske zrelosti. Polaganjem ruku i mazanjem svetom krizmom krštenik prima istog Duha kojeg su apostoli primili na dan Pedesetnice. Obilježeni tim pečatom «još su savršenije (potvrđenici) vezani uz Crkvu i tako su više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru» (II VATIKANSKI SABOR).
Na Božji narod, u prvom redu na roditelje, župnika i krsne kumove spada da krštenike priprave za primanje sakramenta potvrde. Roditelji će to učiniti ako u njima oblikuju i postupno povećavaju duh vjere. Poželjno je da krsni kum bude i kum kod potvrde. Slavljenje sakramenta potvrde treba biti prožeto duhom vjere kod potvrđenika i ostalih sudionika slavlja.

Na Božji narod, u prvom redu na roditelje, župnika i krsne kumove spada da krštenike priprave za primanje sakramenta potvrde. Roditelji će to učiniti ako u njima oblikuju i postupno povećavaju duh vjere. Poželjno je da krsni kum bude i kum kod potvrde. Slavljenje sakramenta potvrde treba biti prožeto duhom vjere kod potvrđenika i ostalih sudionika slavlja.

Katekizam Katoličke Crkve je službeni dokumnet koji je nastajao tijekom II. vatikanskog sabora a kojeg je odobrio, zapovijedio i potpisao Sveti Otac Ivan Pavao II. 11. listopada 1992. godine na tridesetu obljetnicu početka II. vatikanskog općeg sabora . U uvodu katekizmu koji je napisao sam sveti Otac između ostalog stoji
»...Stoga od crkvenih pastira i vjernika tražim da prihvate ovaj Katekizam u duhu zajedništva te se marno njime služe u ispunjavanju svog poslanja navješćivati vjeru i pozivati na evanđeoski život...»
Katekizam Katoličke Crkve je dakle obvezujući dokument Svete Stolice za cjelokupnu hijerarhiju Crkve kako za pastire tako i za vjernike.
Njegovi naputci ne smiju se omalovažavati a pogotovo ne svojevoljno tumačiti ili odbacivati. U nastavku su doneseni samo neki dijelovi iz Katekizma koji se odnose na potvrdu. Katekizam Katoličke Ccrkve u hrvatskom prijevodu izdala je Hrvatska Biskupska Konferencija 1994. i može se nabaviti u knjižarama vjerskih izdanja.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O POTVRDI

698. – Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj «kojega je Bog opečatio» (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisivi učinak pomazanje Duha Svetoga u sakramentima krštenja, potvrde i reda, slika pečata u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg («karakter») utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

1113. – Sav se liturgijski život Crkve kreće oko oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba...

1210. - Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i duhovnoga života.

1212. – Sakramentima kršćanske inicijacije, to jest krštenjem, potvrdom i euharistijom postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života... Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vječnog života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.

1233. – Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata: krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposrdno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.

1242. – U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način «potvrđuje» i dovršuje krsno pomazanje.

1285. – «... Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obavezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru».

1300. – U latinskom obredu «Potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: «Primi pečat dara Duha Svetoga». U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze na svim značajnijim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako pomazanje prate riječi: «Pečat dara Duha Svetoga».

1301. – Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.

1302. – Iz samoga slavlja proizilazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303. – Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti:
- dublje nas ukorjenjuje u bžansko posinjenje, po kojem govorimo; «Aba, Oče»;
- čvršće nas sjedinjuje s Kristom;
- umnaža u nama darove Duha svetoga;
- usavršuje naš vez s Crkvom;
priopćuje nam «osobitu snagu Duha Svetoga» da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru», da «hrabro ispovijedamo ime Kristovo» i nikada se ne stidimo njegova križa.

1304. – Kao i krst, kojemu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu «neizbrisivi duhovni bilje», «karakter», koji označuje da je Isus Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1306. - Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i euharistija tvore nešto jedinstveno «vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno». Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.

1309. – Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tjelesnog sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika.

1310. – Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanom molitvom.

1311. - Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

1313. – U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde je biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam...


ZAKONIK KANONSKOGA PRAVA O POTVRDI
Kan. 880. – & 1. Sakrament potvrde podjeljuje se mazanjem krizmom na čelu koje se vrši polaganjem ruku i riječima propisanim u odobrenim bogoslužnim knjigama.
& 2. Krizmu koju valja upotrebljavati u sakramentu potvrde mora posvetiti biskup iako sakrament podjeljuje prezbiter.

Kan. 889. - & 2. Da bi netko, izvan smrtne pogibelji, dopušteno primio potvrdu, traži se, ako je sposoban služiti se razumom, da je prikladno poučen, pravo raspoložen i sposoban obnoviti krsna obećanja.

Kan. 890. – Vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno; neka roditelji i pastiri duša, osobito župnici, vode brigu da se vjernici za njegovo primanje pravo pouče i da mu u prikladno vrijeme pristupe.

Kan. 892. – Neka potvrđenik, ako je to moguće, ima kuma, čija je dužnost brinuti se da se potvrđenik ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obaveze povezane s tim sakramentom.

Kan. 893. – & 1. Da bi netko mogao preuzeti službu kuma potrebno je:
1. da ga odredi sam krizmanik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2. da je navršio šesnaestu godinu osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka.
3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjeromi preuzetom službom;
4. da nije udaren nikakvom zakonom izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. da nije otac ili majka potvrđenika;
& 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok potvrde, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.


Treba li nam vjeronauk i u školi i u župi ?!?



"Djeca su nam u školama preopterećena! Nemaju ni trunke vremena za sebe! Čemu onda još i (taj) župni vjeronauk? Zar nije dovoljan onaj u školi?!?" – čujem ponekad sa strane, a ponekad i direktno meni upućeno pitanje. Drugi pak dio vjernika, nostalgično se sjećajući vjeronauka u župi, na koji su išli ne bojeći se da će im katehistica ili kapelan zbiberiti jedinicu za nešto što nisu naučili, pita: "Ne bi li vjeronauk trebao ostati u župama gdje smo kao spužva upijali slike iz Kristovog života, dok je on sada samo opterećenje djeci koja sad moraju dobiti i ocjenu za nedajbože neznanje?"

Hm!?! Ako ste se pronašli u jednoj od ove dvije grupe vjernika, tada ću vam pokušati objasniti stav katoličke Crkve, s nadom da će ovaj tekst rasvijetliti neke nedoumice koje nosite u srcu i koje vas možda i izjedaju. Vidjet ćete da mnogo toga zajedničkog možemo jedni drugima reći, i da nas "u jednom srcu i jednoj duši" ponajviše razdvajaju klišeji i zablude nastale u nedostatnom dijalogu. Ovaj članak, trebao bi biti doprinos našem međusobnom dijalogu.

Krenimo od samog početka.

U vrijeme osamostaljivanja, Republika Hrvatska je, prateći većinu tadašnjih europskih država,  ponudila svim vjeroispovijestima mogućnost uvođenja konfesionalnog vjeronauka u škole. U ovoj ponudi, čini se, najbolje se snašla katolička Crkva, jer je relativno brzo mogla ponuditi svoj program, koji je velikim dijelom bio već uhodan i glavninom temeljen na dugoj župskoj katehetskoj praksi. Naravno da taj program nije bio savršen ni dovoljno suvremen (to smo vidjeli po udžbenicima starim i po 25 godina), ali je u jednom vremenu promjena bio najbolje što je Crkva tada mogla ponuditi. Crkva nije ostala na tome: stari plan i program je promijenjen, novi udžbenici su ugledali novo svijetlo dana i školski vjeronauk sigurno hodi ka suvremenim načelima modernog školovanja.

"Smrt" župnog vjeronauka

Gorući problem je nastao kada je vjeronauk u školi, prije svega zbog u ono vrijeme nedostatka školovanog kadra (gdje su i župnici i časne sestre uz svoje župne obveze postali i školski katehisti) potpuno preseljen iz župa u škole. Tako je vjeronauk u školi postao mješavina nečeg što bi se, činjenica u praksi trebalo nadopunjavati, ali nikako izmiješati: župni i školski vjeronauk postali su mješavina školskog.
Dolaskom obrazovanih kateheta u škole, htjelo se napokon riješiti ovaj problem i razdvojiti ova dva vida kateheze (koji su po svojoj naravi i zamišljeni kao odvojene cjeline koje se nadopunjavaju), što je nekima postalo velik problem, gdje se zapravo i mi zaustavljamo na postavljenim pitanjima prve i druge grupe ljudi.

Školski vjeronauk

Činjenica koja stoji je da su nam djeca preopterećena u školama (složili se neki roditelji, nastavnici ili bilo tko drugi s time ili ne)! Sam sustav školstva, kakvog smo naslijedili iz nekih bivših vremena, nije se znatno promijenio, dok je moderni način života nesmiljeno oduzeo ono malo slobodnog vremena koje smo mi (stariji) još uvijek imali za sebe. Upravo zato, 2002. godine, katolička Crkva, po naputku Ministarstva prosvjete i sporta RH, uvodi novi kurikuralni plan i program, djelomično izmijenjen i što se programa tiče, olakšan gradivom.

Potpisivanjem bilateralnog ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana, katolički školski vjeronauk potvrđen je kao izborni predmet u svim školama na teritoriju Republike Hrvatske, koji pohađaju djeca katoličke vjeroispovijesti, a koju roditelji odgajaju u duhu katoličke vjere.

Ovim uredbama, dužnost je katoličkog vjeronauka u školi prenijeti informaciju o djetetovoj vjeri, religiji i vrijednostima koje izlaze iz prakse Crkve. Školski bi vjeronauk tako trebao, kao i svaki školski predmet, imati, kako odgojnu tako i obrazovnu ulogu, što znači da nam je bitno znanje koje će to dijete steći o svojoj vjeri (naravno, nije i presudno). Znanje o vlastitoj vjeri i ispravna informacija o njoj, umanjuje moguće manipulacije i zablude, koje najčešće i nastaju kao puka zaluđenost i zatvorenost u vlastito neznanje.

Pokazalo se da tinejdžeri koji imaju ispravan uvid u otajstva svoje vjere (o čijem smislu upravo u ovom razdoblju počinju i sami promišljati), manje "vršljaju" po tuđim religijama i ne oduševljavaju se u zamamnim ponudama raznih sekti i filozofija, jer odgovore svojih egzistencijalnih pitanja traže i nalaze u kršćanstvu.

Ocjenjivanje u školi

Ravnatelj, kao predstavnik škole, od svakog vjeroučitelja traži da redovito prati i ocjenjuje svakog učenika. Naravno da se pri ocjenjivanju treba voditi normama pozitivnog vrednovanja (negativna ocjena također može imati narav pozitivnog vrednovanja, ako potakne na zalaganje i rad), ali opet na drugu stranu, dijeljenje ocjena šakom i kapom "podučava" djecu da bez imalo truda mogu dobiti ono što nisu zaslužili. Tako na praktični način uče nešto potpuno suprotno od onog što bi ih trebali podučavati.

Rasprava o tome treba li se vjeronauk ocjenjivati (kao i tehnički, likovni, tjelesni) još je otvorena. Svaki prijedlog ima svoje za i protiv, a na stručnjacima je da kažu svoje konačno mišljenje. Do tada, ocjena je jedini put vrednovanja učenika u školi, određen od Ministarstva RH.

Religijski odgoj ili konfesionalni vjeronauk?

Neki se opet pitaju, ne bi li vjeronauk u školi trebao zapravo biti religijski odgoj, a ne katolički vjeronauk? U globalnom društvu, misle oni, inzistiranje samo na jednoj religijisigurno mora osiromašiti dijete.

Praksa europskih zemalja, koje su uvele religijski odgoj, nam je pokazala niz nedostataka koje je ovakav odgoj donio. Prvo, jako je teško naći osobu koja će vam o svim (barem aktualnim) religijama znati ponešto reći, a kamoli da će je moći sustavno obraditi; tako opet neke religije ostaju zakinute. Drugo, u velikoj ponudi vjerskih shvaćanja, djeca su preuzimala ono što je njima zanimljivo, to pamtili (naravno, na način koji su si sami mogli predstaviti), a onda od svega toga stvarali vlastito sinkretističko uvjerenje. Tako Isus više nije bio Bog već revolucionar, koji se vjerojatno već tisuću puta reinkarnirao (te je bio Budha, Muhamed, Krishna), a Crkva je ništa više nego "stranačka organizacija" koja, u globalnoj ponudi i potražnji vlastitih uvjerenja, čini sve kako bi zavrbovala što više članova. Zato ih plaši paklom, kako bi u strahu bili pokorni kleru, jer bi inače sigurno prihvatili reinkarnaciju (koja je u zapadnoeuropsko-hindu shvaćanju potpuno istrgnuta iz pravog brahmanskog konteksta, gdje je reinkarnacija teška kazna za loš život – mi bi rekli hinduistički pakao) koja je sada shvaćena kao neprekidni slijed novih šansi (trajno čistilište). Reinkarnacija čovjeka oslobađa od patnje (a ne Kristova muka i smrt), te proizlaz da je Isus napravio grdnu grešku davši se pribiti na križ (jer bi se i onako reinkarnirao) i da ne nabrajam više, mislim da ste dobili jasnu sliku, kako religijski odgoj može dati uvid u povijesnost (razvoj, misaoni krug i kulturu) nekih religija, ali nikako uvid u vjerske vrednote i iskrenu duhovnu praksu.

Za rast u vjeri potreban je kontinuitet, potrebna je vjera roditelja (toliko naglašavana u obredu krštenja). Dijete bi trebalo rasti u "pozitivnoj klimi" za vjerski rast, da vjera u njemu raste kao biljka iz klice, a ona ne dolazi nakon punoljetnosti, već se uz fizički i duhovni razvoj djeteta istovremeno događa i duhovni. Reći da ćemo djetetu dopustiti da samo, kada bude punoljetno, odluči koju će religiju prihvatiti, vjerski je infantilizam i stup ljudske gluposti, jer dijete nije robot kojem se nakon osamnaeste godine u glavi uključuje softver za najispravniju religiju, već je ono prava mala spužva, koja će do punoljetnosti upiti svaku informaciju duhovne naravi i eto opet smo vlastitom djetetu učinili medvjeđu uslugu. To bi bilo kao da dijete ne želimo slati u školu, dok ono samo to ne odluči, a kamoli da ga ne želimo učiti hrvatskom jeziku (zbog nešto njemačkih ili mađarskih gena koje nosi) sve dok se samo ne opredijeli kojim bi jezikom govorio. Nepromišljeno, zar ne!?

Zašto onda "katolički", a ne "kršćanski" vjeronauk?

Nije li katolički vjeronauk vrsta segregacije prema djeci koja nisu vjernici katoličke vjeroispovijesti? Uzurpacija većine prema manjini?

Doista, uopće nije lijep prizor vidjeti neku djecu kako izlaze iz razreda i gdje "moraju" proboraviti cijeli sat na hodniku, dok mi s djecom govorimo o Kristovoj ljubavi prema svakom čovjeku. No, ovu kompleksnu stvar treba razjasniti.

Kako smo rekli, svaka konfesija u Hrvatskoj može održavati vjeronauk u školi, ukoliko broj djece zadovoljava redovito izvođenje nastave. Tako djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj imaju svoj pravoslavni vjeronauk u školi, a katolici svoj katolički. Djeca (koja nisu kljukana nacionalizmom) ovo uopće ne shvaćaju kao podjelu. Zar nije potpuno normalno da neka djeca npr. češke ili mađarske manjine imaju predavanja i na materinjem jeziku, a da se nama uopće ne čini da je itko ovdje previše eksponiran ili zakinut.

Upravo iz tog razloga, vjeroučitelj katoličkog vjeronauka nema pravo zadržati u razredu dijete koje ne želi sudjelovati u katoličkom vjeronauku, jer bi mu time smanjio njegove vjerske slobode. Problem je škola (ne vjeronauka) što tu djecu "nema" kamo smjestiti ta dva sata u tjednu, i što ih se prepušta hodniku. Naravno, ako se roditelji različite vjeroispovijesti slažu da im dijete bude u razredu dok traje katolički vjeronauk (može pisati zadaću ili crtati – znači, ne ometati nastavu), mislim da je dužnost svakog katoličkog vjeroučitelja (uz dogovor s razrednikom) to dijete prihvatiti u razredu, pokazujući na taj način djeci da trebamo slijediti Krista, koji nikad nije stupnjevao ljude po društvenim i strogo religijskim kriterijima, nego po kriteriju Kraljevstva Božjeg: "…Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima." (Mt 18,3-5)

Župni vjeronauk

Vjeronauk se polako opet vraća u župe. U većini župa samo u vrijeme bliže priprave za sakramente Sv. Pričesti i Krizme, ali ideal bi bio vjeronauk kroz svih osam godina školovanja. Tako vjerska naobrazba opet dobiva svoju cjelinu. Tek ovako, u međusobnom nadopunjavanju župne i školske kateheze, djeca dobivaju zaokruženu sliku o vlastitoj vjeri.

Župni vjeronauk bi nas morao formirati za sakramentalni život; objasniti smisao sakramenta i približiti nam živog Krista, trajno prisutnog u Crkvi. "Kostur vjere" školskog vjeronauka u župnom dobiva "meso i kožu" te kao i kod prvog stvaranja Bog, udahnuvši nam dah života, čini da po župnom vjeronauku, Krist postaje životna stvarnost svakog mladog čovjeka.

U pojednostavljenoj rečenici, mogli bismo i ovako reći:

Školski vjeronauk nasinformira o Kristu i katoličkoj vjeri, dok nas župni vjeronauk formira za Krista i zasakramentalni život, koji je nedvojbeno presudan za iskreni vjernički život.


Župni vjeronauk nas odgaja da župa nije mjesto gdje živi, spava i jede župnik, kojeg baš moramo upoznati kod vjenčanja u crkvi ili nedajbože kod sprovoda, već da je ona naše životno okružje, gdje ćemo osjetiti Kristovu prisutnost i mir. Tada neću od ove župe samo tražiti nešto (jer joj redovito plaćam sve "daće"), nego ću joj prije svega htjeti dati sebe, jer župa nije mjesto, župa su prije svega ljudi; župa – to smo svi mi!

Moje kratko radno iskustvo pokazalo je kako djeca čiji roditelji pokušavaju prakticirati svoj vjerski život; koji žive sakramentalno i koji Boga u svom životu doživljavaju kao blisku Osobu ("člana obitelji") koja ih prati i vodi kroz život, takva djeca su pokazivala velik uspjeh i u župnom i u školskom vjeronauku. Naravno, ne kažem da i oni sami ne bi voljeli da su sati olakšani, da nemaju toliko predmeta, ali dvostruki vjeronauk ne doživljavaju kao "opći užas". Onog trena, kada im se objasni što, kako i zašto, oni ga prihvaćaju, jer u svom životu imaju pozitivan primjer sakramentalnog života i uopće ga ne smatraju nametnutim.

Pokušajmo se tada zapitati, nije li loš primjer vjerskog života roditelja zapravo krivac da nam djeca župni vjeronauk smatraju opterećenjem, jer nam je Bog daleko ispod nas na ljestvici vrednota? Pozivam i vjeroučitelje na ispit savjesti i međusobnu suradnju, jer ne bi bilo dobro da se, kada objektivno posložimo sve na svoje mjesto, prepoznamo kao osoba koja se nije potrudila ne biti "opći užas" djetetu.


Župni vjeronauk = Župna kateheza

Još nešto bi valjalo istaknuti (što u brošuri izdanoj od strane župe Valpovo nije posebno naglašeno pa taj tekst sada dodatno uređujemo), zbog katehetsko – teoloških razloga, ali i samog razlikovanja i terminologije (zbog različitih naravi ova dva načina naviještanja Božje ljubavi čovjeku), Crkva striktno razlikuje termine vjeronauk od terminakateheza. Tako nauku koju djeca i mladi primaju u školi naziva vjeronauk, a nauk koji nas vodi sakramentalnom življenju vlastite vjere (i ostvaruje se u okviru župe) nazivakateheza! Ako mi vjernici budemo naučili ispravno koristiti ova dva (međusobno različita, ali međusobno nerazdvojiva) pojma i razlikovali vjeronauk od kateheze, tada će i problemi koji su potaknuli pisanje ovog članka biti znatno umanjeni. Pokušajte tako, svakom s kim uđete u moguće sličnu raspravu, objasniti smisao školskog vjeronauka i smisao župne kateheze i vaš život, kao i život vašeg sugovornika bit će znatno ljepši i osmišljeniji.
Zašto onda ovaj članak cijelo vrijeme govori o župnom vjeronauku? Vrlo jednostavno, zbog pogrešne terminologije koja se uvukla u rječnik i misaoni sklop, ne samo ljudi koji nisu katolici, nego i velike većine katoličkih vjernika. Članak je tako bio razumljiviji upravo ljudima bez teološke naobrazbe, a takvi su većina. No sad, kada su mnoge stvari postavljene na svoje mjesto, pozivam upravo Vas koji čitate ovaj članak, počnite u svom govoru razlikovati vjeronauk od kateheze, i uskoro će pogrešan terminžupni vjeronauk potpuno nestati iz jezične uporabe.

I na kraju…

Moram se osvrnuti i na jedan moj razgovor s jednim nastavnikom, koji je (upravo zbog neinformiranosti, a ne loše namjere) zastupao tezu da je tri sata tjedno (dva školska i jedan župni) previše za djecu. Nastavnik je usput rečeno predavao tjelesni i vannastavno trenirao nekoliko grupa školaraca. Oni su treninge imali svaki drugi dan, po dva sata dnevno, a kod važnijih priprema i po tri sata dnevno svaki dan. Doista, vrlo je bitno misliti na fizičko zdravlje naše djece. Sport je jako bitan kako za psiho-fizički, tako i za duhovni razvoj, ali mi nemojte samo reći da je onda jedan dodatni sat kateheze u župi previše za djecu! Koliko znam, vjeroučitelji i katehete nikad nisu predložili smanjenje broja treninga i naravno, ne bi ni trebali.

Ako vidimo koliko je sport dobar za zdravlje i razvoj naše djece, ne uviđamo li kako je vjerski odgoj (a time vjeronauk i kateheza) isto tako (uz roditeljski odgoj) jedan od ključnih faktora izgradnje ličnosti u djeteta. Upravo uzajamnost vjeronauka i kateheze može vašem djetetu pomoći da se razvije kao potpunija osoba. U iskrenoj suradnji vjeroučitelj – djeca – roditelj, bez imalo ustručavanja porazgovarajmo jedni s drugima, gdje ćemo graditi dobar temelj za ostvarivanje Kraljevstva Božjeg već ovdje među nama.

Neka nas svekolike, kao pomoćnike izgradnje Božjeg kraljevstva nadahnjuju riječi sv. Pavla: "Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela! Gajite mir među sobom! Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (1 Sol 5,12-22).

Davor Šamadan